Yuku free message boards

Milenko Ratkovic: Bar kroz vjekove:

Slavni grad na obali

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila istorija

Istorija Bara seze u rimsko doba, kada su njegovo plodno polje obradjivali robovi. Iz tog davnog vremena nista nije ostalo, osim brojnih maslinovih stabala, pravih biljnih Metuzalema. Propascu robovlasnickog sistema, raspala se i barska privreda, zapusten je rimski irigacioni i meliracioni sistem, polje je pokrilo divlje rastinje i mulj nabujalih riejka. Potom su vlasnici zemlje postali vizantijski feudalci i privilegovana crkva. Benediktanci su vratili Barskom polju ekonomski znacaj koje je ranije imalo. Oni su u nase krajeve dosli pocetkom IH vijeka i bili zacetnici moderne melioracije i inzenjerstva. Osnovali su svoj manastir na Racu i, drzeci se gesla „moli se i radi", meliorisali Barsko polje, ocistili ga od rjecnih nanosa i isparcelisali za gajenje raznih kultura. Na taj nacin su ga opet ucinili pogodnim za gusce naseljavanje, sad vec i sa doseljenim Slovenima, koje su poceli da prevode u hriscanstvo. U svom vrtu u Sutomoru, na mjestu gdje su sada hoteli, benediktinci su gajili razne vrste juznog voca, povrca i ljekovitog bilja. Na mjestu gdje je sada selo Brca zivjeli su kmetovi i sluge koji su obradjivali veliko manastirsko imanje.

Prvo barsko naselje nalazilo se blizu mora, sto potvrdjuju ahreoloski nalazi crkve iz ÁI-ÁIII vijeka na Topolici i fragmenata mozaika kod bivse zeljeznicke stanice. Stari romanski naziv naselja Antivaris znaci: grad nasuprot Bariju. Medjutim, semanticko tumacenje odbacuje ranije misljenje o romanskom porijeklu naziva Bar. Rijec bar na slovenskom znaci: lokva, na gruzijskom: dolina, na albanskom: zemljiste pokriveno busenjem. Posto je Barsko polje bilo barovito i zatravljeno, stanovnici su svom naselju dali ime na osnovu karakteristika zemljista. Ali, grad se nije mogao razvijati u mocvarnoj ravnici. Tek kasnije udareni su temelji barske tvrdjave na jednoj isturenoj stijeni, udaljenoj od mora oko 4 kilometra.

Zapis Stefana Prvovencanog

Otkad je utvrdjen pocetkom H vijeka, Bar je odigrao znacajnu istorijsku ulogu u postanku, usponu i padu dukljanske drzave. Prvi srpski kralj Stefan Prvovencani, u biografiji svoga oca Stefana Nemanje, navodi „... a Danj grad, Sardonikiji grad, Drivost, Rosaf zvani Skadar, grad Svac, grad Lcinj, slavni grad Bar... poobara i razrusi i izmijeni slavu njihovu u sliku pustosi". Od svih tada velikih gradova, koje je Nemanja osvojio, Stefan Prvovjecani samo Bar naziva slavnim. Po cemu je zasluzio taj epitet?

Za 180 godina, koliko je bio u sastavu nemanjicke Srbije, Bar nije mnogo uznemiravan ratovima, pa je u to vrijeme dozivio najveci procvat. I kasnije, kao slobodna komuna, imao je svoj statut, na osnovu koga su u njemu razvijeni odredjeni oblici samopravnog zivota. Za ta samoupravna prava gradjani Bara morali su da se stalno bore protiv raznih spoljnih pritisaka i uzurpacija koji su dolazili od srpskih i zetskih vladalaca, od crkvenih organizacija, posebno od Mlecana. Turci su se primakli do Skadra i tada pocinje dvovjekovna borba izmedju njih i Mletacke Republike oko podjele zetske drzave. U tom periodu Bar je cesto prelazio iz ruke u ruku Mlecana i domacih upravljaca, da bi ga 1571. godine definitivno osvojili Turci. Tada su se konacno ugasili i statut i sva prava koja je ovaj garantovao stanovnicima Bar.

Tokom duge turske vladavine unistene su velike arhive Dukljansko-barske episkopije, barskih sudova, komune, manastira i drugih institucija. No, iako su propali svi pisani spomenici, moguce je na osnovu fragmenata rekonstruisati proslost Bara, sto predstavlja veliki izazov za istoricare i arheologe.

Vladimir i Kosara

Nadomak Bara, u Krajini, nalazila se prijestonica male slovenske knezevine Duklje, koja se prostirala u zaledju jadranske obale, od Boke Kotorske do Bojane i u ravnicama oko Skadarskog jezera, Zete i Morace. Prvobitni naziv knezevina je dobila po antickom gradu Doklei, a u kasnijim srpskim tekstovima naziva se Zeta.

Na celu te drzavice nalazio se knez Petar, o kome istorija malo zna. On je izmedju 970. i 980. godine, nedaleko od svog dvora, podigao malu crkvu posvecenu sv. Bogorodici, sa prizidanim celijama za kaludjere. Knez je bio miroljubiv i izbjegavao sukobe sa vizantijom. Jos manje je bio ratoboran njegov sin Jovan Vladimir, koga nijesu zanimali drzavni poslovi, vec je najveci dio vremena provodio u citanju crkvenih i drugih knjiga. Tek je bio navrsio dvadesetu godinu kada je, zbog iznenadne oceve smrti, naslijedio prijesto.

Za vrijeme vladavine kneza Jovana Vladimira knezevina Duklja /Zeta/ ekonomski i politicki je ojacala. Ucvrstio je dobre odnose sa Vizantijom, ali ga je nevolja snasla s druge strane. Napao ga je makedonski car Samuilo, koji je u borbi sa Vizantijom prosirio granice svoje drzave sve do Save i Dunava na sjeveru, do Korintskog zaliva na jugu, do Jadranskog mora na zapadu i do Crnog mora na istoku. U jednom tako silovitom osvajackom pohodu nije mogla ostati postedjena ni mala Duklja. Pred nadmocnim osvajacima, knez Jovan Vladimir se sa vojskom povukao na brdo Oblik. No, videci da je svaki otpor uzaludan, ubrzo se predao. Bilo je to 988. godine.

Zarobljenog kneza car Samuilo je poslao u svoju prijestonicu Prespu. Dok je mladi knez tamnovao, upoznala ga je i zaljubila se u njega Samuilova kcerka Kosara i odlucno rekla svom ocu da ce se udati samo za Vladimira. Car je onda oslobodio zatocenika iz prespanskog zatvora, dao mu kcer za zenu i vratio mu na upravljanje Duklju.

Ziveci u slozi i ljubavi, Vladimir i Kosara su pocetkom HI vijeka, na mjestu male crkve, podigli veliki manastir sv. Bogorodice, poznat i kao Precista krajinska. Kao kulturna i duboko religiozna zena, Kosara je pri Manastiru osnovala zenski samostan, a na padinama Kozjaka, iznad krajinskih sela, otvorila je neku vrstu skole.

NJihov idilican zivot poremecen je 1014. godine, poslije teskog poraza Makedonaca na planini Belasici. Da bi se osvetili Samuilu za sve dotadasnje poraze, Grci su oslijepili nekoliko hiljada zarobljenika. Samo su svakom stotom ostavili po jedno oko da bi dugu kolonu slijepaca, koji su se drzali za ruke, odveli svome caru. Kada je Samuilo vidio svoje oslijepljene vojnike, koji su ispunili sve ulice Prilepa, dobio je srcani udar i ubrzo umro.

Samuilov prijesto naslijedio je njegov sin, ali za kratko, jer ga je ubio brat od strica Jovan Vladislav i sam preuzeo vlast. S namjerom da Duklju najprije obezglavi, a zatim pokori, Vladislav je pozvao dukljanskog kneza u svoju prijestonicu. Naslucujuci sta Vladislav smjera, Kosara je odvracala muza da ide u Prespu. Vladislav ga je ponovo pozvao i na krstu se zakleo da mu ne prijeti nikakva opasnost. Knez Vladimir je povjerovao u zakletvu i s malom pratnjom uputio se u Prespu. Srecno je izbjegao zasjede koje su imale zadatak da ga na putu ubiju. Cim je stigao u Prespu, ubijen je pred crkvom 1016. godine. Kosara je izmolila od svoga brata od strica muzevljevo tijelo i sahranila ga u Bogorodici krajinskoj. Omiljeni knez proglasen je za sveca. NJegovo mumificirano tijelo cuvano je kao najveca svetinja, a uz njega i krst nad kojim je izreceno krivokletstvo.

Kosara se zamonasila i, ziveci u Manastiru pored civota svoga muza, vladala Zetom do svoje smrti 1018. godine. Civot kneza Vladimira prenese je kasnije u Elbasan, a krst nad kojim je izreceno krivokletstvo ostao je u Krajini. Pa i danas, poslije gotovo hiljadu godina, krst predstavlja svetinju za sve narode barskog kraja, bez obzira na vjeroispovijest.



------------------------------------------------------



Kralj mihailo Vojislavljevic

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila istorija

Osnivac dinastije Vojislavljevica, knez Stefan Vojislav, brat je od strica prethodnog dukljanskog kneza Jovana Vladimira. Zna se da je Jovan Vladimir sin Petrov, a Stefan Vojislav sin Petrovog brata Dragomira.

Poslije smrti kneza Vladimira (1016) i Kosare (1018), vizantijski car Vasilije II uspio je da potpuno srusi i posljednje ostatke Samuilove drzave i granice Vizantijskog carstva pomjeri sve do Save i dunava. Tada je pokorena i teritorija male knezevine Duklje. Knez Vojislav kovao je planove kako da ponovo uspostavi slovensku drzavu Duklju.

Organizovao je pobunu ratobornih slovenskih seljaka, koji su u velikom broju naseljavali okolinu Bara. Pod njegovim vodjstvom, ustanici su zagospodarili Barom 1035. godine.

Naredne godine Vizantijci su ponovo osvojili Bar, a vodju ustanika zarobili i odveli u Carigrad. Poslije tri godine knez Stefan Vojislav pobjegao je iz zatocenistva i jos jednom podigao svoj narod na ustanak. Ovoga puta ustanici su oslobodili svoju zemlju i zaplijenili ladju cara Mihaila, nasukanu na hridine Volujice. Ozlojedjen sto su ustanici zaplijenili i vecu kolicinu zlata koje se nalazilo na toj ladji, vizantijski car poslao je vojsku na celu sa drackim toparhom Kursilijem da kazni ustanike.

Knez Vojislav sa svojim hrabrim ratnicima u proljece 1042. godine sukobio se u Crmnici sa brojno nadmocnijom vizantijskom vojskom i nanio joj teske gubitke. Odlucujuca bitka odigrala se dva dana kasnije u kotlini izmedju Lisinja i mora. Dok se grcka vojska utaborila u ravnici grada Bara knez Stefan vojislav sa svojim ratnicima zaposjeo je okolna brda. S njim su bili i njegovi sinovi, svi naoruzani kopljima, sabljama i stitovima.

Videci da je grcka vojska mnogobrojna, knez je odlucio da se posluzi ratnim lukavstvom. Dvojicu starijih sinova, Gojislava i Predimira, zadrzao je kod sebe, a mladjim sinovima Mihailu, Savanaku i Radoslavu, dao je zadatak da uzmu po deset hrabrih momaka s trubama i rogovima i popnu se na obliznja brda, pa kad pocne napad da zatrube i dignu buku.

Ratno lukavstvo

Jedan Baranin upozorio je grckog vojskovodju Kursilija da su brojni ustanici opkolili njegovu vojsku. Vijest o tome odmah se razglasila medju vojnicima, koje je obuzeo strah. Kursilije je postavio straze podalje od logora i naredio da sva vojska bude po oruzjem. Za to vrijeme knez Vojislav se sa svojom vojskom tiho priblizio neprijateljskom taboru. U ponoc je napao strazare, neke je ubio, a ostale natjerao u bjekstvo. Tada su u napad krenuli i njegovi sinovi sa obliznjih brda, vicuci i trubeci u rogove. Grci su pomislili da ih sa svih strana napada velika vojska, kao sto ih je Baranin obavijestio. Medju njima nastala je panika i svi su se razbjezali. Progon razbijene vizantijske vojske ustanici su nastavili sve do rijeke Drima. Otuda su doveli veliki broj zarobljenika. Vojskovodja Kursilije uspio je da pobjegne, ali je od teskih rana umro u blizini Skadra. Opisujuci Barsku bitku, vizantijski istoricar Jovan Skilica govori o lakomislenosti zapovjednika, sramnom porazu i pogibiji „oko cetrdeset hiljada vojske i sedam stratega".

Tom pobjedom knez Stefan Vojislav uspio je da odbrani samostalnost svoje drzave, koja se nije ogranicavala na nekadasnju dukljansku knezevinu, vec je obuhvatala i Travuniju i Zahumlje, ukljucujuci i grad Ston, a na jugu sve teritorije Dracke teme do rijeke Vojuse.

Knez Stefan Vojislav umro je u Prapratni, gdje je i sahranjen. Uoci smrti on je svoju prostranu drzavu podijelio sinovima na upravljanje. Najstariji sinovi, Gojislav i Predimir, dobili su Travuniju sa Grbljem, Mihailu je pripao Oblik, Prapratna, Bar i Grmica, Savanaku Gorska zupa, Kupelik i Barezo, a najmladjem Radoslavu Luska zupa, Poluzje i Cucevo sa Budvom.

Pozivajuci se na tradiciju samostalnosti, Travunjani su se bunili protiv udruzene brace, koji su ipak uspjeli da suzbiju pobunjenike. Iako je Gojislav sa majkom imao vrhovnu vlast, od svih Vojislavljevih sinova Mihailo je imao najveci autoritet u zemlji. Ozenio se sestrom vizantijskog cara Konstantina Monomaha i time poboljsao odnose sa Vizantijom. Medju njegovom bracom uzela su maha medjusobna trvenja. On je istisnuo svoju bracu i stekao neogranicenu vlast u zemlji.

Za vrijeme Mihailove vladavine doslo je do rascjepa hriscanske vjere 1054. godine. Nasavsi se u teskocama, Mihailo je morao da preorijentise politiku prema Rimu, kome je porastao autoritet na racun Vizantije.

Vizantiju su ugrozavali Turci, a makedonski Sloveni podigli su ustanak oko 1072. godine. Vizantijski istoricar nazvan Skilicin Nastavljac pise da su ustanici zamolili kneza Mihaila da im pomogne i posalje svog sina Bodina, kako bi ga oni proglasili carem. Bodin je sa 300 ljudi priskocio u pomoc Makedoncima i oni su ga proglasili za cara Bugarske. Poslije pocetnih uspjeha ustanak je ugusen, a Bodin zarobljen i zatvoren u manastiru sv. Sergija. Doznavsi za to, njegov otac Mihailo potplatio je neke mletacke trgovce koji su ga otuda ukrali i vratili u Duklju. Mihailova pomoc makedonskim ustanicima dovela je do prekida njegovih dobrih odnosa sa Vizantijom.

Kralj slovenski

Mihailu je bilo potrebno priznanje legitimiteta radi medjunarodnog polozaja i konsolidovanja unutrasnjih prilika u zemlji. To nikako nije mogao ocekivati od Vizantije, pa je od pape Grgura VII trazio da njegovu drzavu proglasi kraljevinom, a njega kraljem. Da bi ga angazovao u borbi protiv Vizantije, papa mu je u Baru 1087. godine dao titulu „redz Slavorum" (kralj slovenski).

Kralj Mihailo Vojislavljevic prosirio je drzavu Duklju jos nekim vizantijskim gradovima. Vjesto se suprotstavljao svim planovima neprijatelja, kako onih iz Carigrada, tako i onih iz Rima. Taktican, naizgled blag i dobrocudan, narocito u pregovorima sa Svetom Stolicom, on je umio biti ostar, zustar i nepopustljiv. NJegov amanet predavao se potomstvu, najprije nasljedniku Bodinu, onom ambicioznom i nemirnom sanjaru koji je shvatio da se treba posvetiti domovini, tvorevini njegovog djeda Vojislava.

Zahvaljujuci renomeu koji je uzivao, Mihailo je kreirao sire drzavne poduhvate koji su se osjetili poslije njegove smrti, za vrijeme Bodinovog upravljanja, kada je Duklja (Zeta) postala najmocnija drzava balkanskih Slovena. Ni Mihailo, ni Bodin, usljed stalnih unutrasnjih borbi i trvenja, nijesu imali vremena ni mogucnosti da kreiraju neku stabilniju politiku. NJihova znacajna uloga sastoji se u tome sto su se borili protiv neprijatelja samostalne, nezavisne drzave, kao i njihov predak, knez Stefan Vojislav.

Poslije Bodinove smrti nastale su borbe oko prevlasti medju njegovim nasljednicima. Oslabljena drzava postala je plijen osvajaca. Vizantinci su Barom ponovo vladali od 1166. do 1183. godine, kada ga je veliki zupan Stefan Nemanja, zajedno sa ostalim primorskim gradovima, od Kotora do Ulcinja i Skadra, ukljucio u granice srpske drzave.

Od tada u Baru stoluju kao savladari ili prestolonasljednici sinovi ili bliski rodjaci vladara iz porodice Nemanjica. Prvi od tih srpskih namjesnika bio je Vukan, sin Stefana Nemanje.





-----------------------------------------------





Vladarka i pjesnikinja

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila historija


Zivot Jelene Balsic visestruko je vezan za Bar, gdje je bila i njena prijestonica. rodjena je 1269. godine u Krusevcu i odrasla na dvoru svog oca, srpskog kneza Lazara. Bila je veliki ljubitelj knjige i kao vrlo obrazovana zena nazvana je Ucena.

Mlada i lijepa oceva ljubimica udala se za znatno starijeg DJurdja II Stracimirovica Balsica, gospodara Zete i Gornje Albanije. On je zenidbom sa „gospodjom Lenom" ucvrstio rodbinske veze sa srpskom vladajucom dinastijom (njegova majka Milica bila je kci kralja Vukasina, a Kraljevic Marko ujak).

Dok se njen muz bavio drzavnim poslovima, Jelena se posvetila podizanju i vaspitavanju svoje djece. Zivjela je u sredini koja se po mnogo cemu razlikovala od njenog rodnog kraja.

Gradsko stanovnistvo Ulcinja i Bara bilo je vecinom katolicko, i, ma koliko poslovenjeno, jos mnogim nitima vezano za svoje romansko porijeklo. Jelena je bila pokrovitelj i zastitnik svih pravoslavnih crkava u svojoj drzavi,.Poraz srpske vojske na Kosovu i oceva pogibija bili su prvi u nizu tragicnih dogadjaja i nevolja koji ce Jelenu pratiti citavog zivota.

Veliku stetu pretrpjela je vlastelinska porodica Balsic kada je DJuradj II prilikom nekih pregovora pao u ruke Turaka i morao im za svoje oslobodjenje ustupiti Skadar, Drivast i trg Sveti Srdj. Kasnije je oruzjem vratio izgubljene teritorije, ali ih je ustupio Mletackoj republici za proviziju od hiljadu dukata godisnje.

Kad se razbolio, nije mu pomogla ni njega dubrovackog ljekara - umro je u aprilu 1403. Jelena je pomisljala da se zamonasi, kao sto je njena majka knjeginja Milica, poslije Kosovskog boja, sa jos mnogo udovica, postala monahinja u manastiru LJubostinji.

Ali, njen sin Balsa III bio je jos nepunoljetan i morala mu je pomoci u upravljanju drzavom.

Hronicar opisuje da je bila „visoka stasa, tanka struka, mljecnobijelog duguljastog obraza, zlatne kose, a povrh cela nosila je dijademu sa mnogobrojnim brilijantima i safirima".

Kao glavni savjetnik sinu, Jelena se beskrajnim zarom i energijom borila protiv Mlecana za ocuvanje Zete.

Ponovo se udala 1411. godine za bosanskog vojvodu Sandalja Hranica, ranije najopasnijeg Balsinog protivnika. Imajuci ocuha kao mocnog zastitnika, Balsa vise nije molio Mlecane za milost vec im postavljao svoje uslove.

Uspomene iz mladostiMlecani su 1420. godine zauzeli Budvu i jos neke djelove Zete. Usred tog neuspjesnog ratovanja, pritisnut finansijskim teskocama, Balsa je otisao u Srbiju, da trazi pomoc od svog ujaka, despota Stefana Lazarevica.

Svjestan da mu se priblizava kraj, prenio je na ujaka sva svoja prava, smatrajuci da ce jedino on moci da se odupre mletackom pritisku u Zetskom primorju.

Umro je 28. aprila 1421. u Beogradu, gdje je i sahranjen. Mlecani su odmah zaposjeli sve zetske gradove, ali su se morali povuci pred velikom despotovom vojskom. Zeta je ponovo usla u sklop srpske drzave.

Jelena je ponovo postala udovica 1435. godine. Uspomene iz mladosti vezivale su je za opustjele pravoslavne crkve rasute po obalama i ostrvcima Skadarskog jezera. Na ostrvu Beska gorica obnovila je zapustenu crkvu sv. DJordja i blizu nje podigla crkvu sv. Bogorodice, sa zeljom da u njoj bude sahranjena.

Ostarjela supruga dvojice vladara, zena diplomat, sad vise misli o vrijednostima koje „nijesu od ovoga svijeta". Nikon Jerusalimac, Jelenin licni ispovjednik, sastavio je za svoju gospodaricu Goricki zbornik (1441-1442). Taj znacajni spomenik nase srednjevjekovne kulture, pored ostalog, sadrzi prepisku Jelene Balsic i monaha Nikona.

Ta pisma jedne vladarke i jednog duhovnika predstavljaju knjizevni izraz dva lica iz razlicitih drustvenih slojeva, ali sa istovjetnim preokupacijama i estetskim dozivljajima. NJeno poetsko pismo uslo je u mnoge antologije srednjevjekovne srpske poezije.

Jelena Balsic je umrla 1443. godine i sahranjena u crkvi sv. Bogorodice na Beski. Te godine Bar je po treci put pao u ruke Mlecana, koji su ga drzali narednih 128 godina, sve do turskih osvajanja ovih krajeva. Djuradj BrankovicNajljepse godine DJuradj Brankovic proveo je u Baru, stolujuci u svom raskosnom dvorcu na morskoj obali. To je ona ista Selim-begova kula u kojoj se knjaz Nikola cesto odmarao u toku dvomjesecne opsade Bara, dok jednog dana nije minirana i srusena.

U pjesmi „Selim-begova kula" knjaz-pjesnik je prikazao slavno doba njenog prvog gospodara, despota DJurdja Brankovica, a njeno rusenje simbolicno predstavlja propadanje „azijatske strasne sile".

Najprije je DJuradj sa porodicom dosao u Bar 1423. godine, kada je poslije smrti Balse III vlast u Zeti preuzeo despot Stefan Lazarevic i tamo poslao DJurdja kao svog namjesnika.

Ugodan zivot u Baru DJuradj je morao prekinuti 1427. godine, jer je poslije smrti njegovog ujaka Stefana Lazarevica postao despot Srbije.Kada je sultan Bajazit II pokorio Srbiju 1439. godine, DJuradj je prebjegao u Ugarsku, a zatim u Bar, gdje je u svom dvorcu boravio devet mjeseci. Odatle je uspostavio vezu sa sinovima Grgurom i Stefanom, koji su bili turski taoci, ali su Turci to otkrili i oslijepili oba njegova sina.

Da ne bi i on pao u tursko ropstvo, DJuradj je morao krisom napustiti bar.Posto je potisnuo Turke iz Srbije, DJuradj je trazio od Mlecana da mu vrate primorske gradove koje su zaposjeli. Oni su to odbili pa je DJuradj poslao 14 hiljada vojnika da oslobode Bar.

Taj pohod zavrsen je neuspjehom zahvaljujuci ratnom lukavstvu mletackog nacelnika Bara Dolfina. Otada su Mlecani vladali Barom narednih 128 godina.U osamdesetogodisnjem zivotu DJurdja Brankovica malo je bilo lijepih dana.

Odmalena su ga pratile porodicne tragedije i propadanje srpskog naroda.NJegov otac Vuk vladao je juznim dijelom iskomadane Srpske zemlje.

Drzao je mnoge znacajne gradove, medju kojima su: Prizren, Brskovo, Pec, Zvecan, Trepca, Vucitrn, Skoplje, a prijestonica mu je bila Pristina.

Ozenio se Marom, kcerkom kneza Lazara, koja mu je rodila tri sina: Grgura, DJurdja i Lazara.

Kada je turski sultan Murat I krenuo na Srbiju, knez Lazar je svoju vojsku doveo u oblast Brankovica, koji mu se pridruzio sa svojim odredima.

Boj se odigrao 26. juna 1389., na dan sv. Vida, u kosovskoj ravnici. U kobnoj bici i za jednu i za drugu stranu izginuo je citav jedan narastaj. Knez Lazar je poginuo, a vuk Brankovic je najistaknutija licnost koja je prezivjela boj. Prema shvatanju naroda, kriv je sto je ostao ziv.. Drugi lazarov zet, DJuradj II Stracimirovic, uopste nije dosao na Kosovo, pa opet nije proglasen izdajnikom.

Krivicu za poraz na Kosovu narod je pripisao vuku Brankovicu.Poslije kosova vlastela se medjusobno razracunavala, a neka su se osamostalila.

Lazarevici su prezivljavali teske dane, Brankovic nije htio da se potcini tasti i njenim nejakim sinovima. Potcinio se sultanu, ali ga nije vjerno sluzio.

Nije se pridruzio turskoj vojsci u bici na Rovinama 1395. godine, kada je poginuo Marko Kraljevic, a u kojoj su se uz sultana borili i Konstantin Balsic i Stefan Lazarevic.

Nikada Vuk nije ratovao za turskog sultana. Stoga su Turci 1396. godine krenuli na nepokornog Vuka, koji je davao otpor, povlaceci se u planinske krajeve. Zarobljen je i do kraja zivota ostao sultanom suzanj.

Najveci dio njegovih zemalja sultan je dao Lazarevicima, a za sebe je zadrzao samo neke strategijske tvrdjave. NJegovoj zeni Mari i djeci ostavio je samo toliko da bi mogli prezivjeti.





----------------------------------------------




Izmedju Dubrovnika i Stambola

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila istorija

Sultan Murat II nije bio zadovoljan DJurdjevom teznjom da osamostali svoju drzavu. Stoga je u dva navrata opljackao i popalio Srbiju, odvodeci hriscansku djecu u janicare. U proljece 1439. godine velika turska sila stigla je pod Smederevo.

Shvativsi da se ne moze oduprijeti turskoj vojsci, DJuradj je sa Jerinom, sinom Lazarom i cjelokupnom pratnjom presao u Ugarsku. Odbranom dobro utvrdjenog Smedereva rukovodio je njegov najstariji sin Grgur i surak Toma Kantakuzin.

Oni su uspjesno odolijevali neprijatelju, ali ne i gladi. Iscrpljeni i izgladnjeli, bili su prinudjeni na predaju. Srpski prestolonasljednik Grgur zarobljen je i pridruzen mladjem bratu i sestri. Od petoro DJurdjeve djece troje su bili sultanovi suznji.

Poslije pada Srbije, vise od dvije stotine hiljada robova odvedeno je u Skoplje i Jedrene, gdje su prodavani na trgu robova.

Da bi izbjegao smrt i ropstvo, srpski narod je bjezao na sve strane. Mnogi su, sa zenama i djecom, otisli na sjever i naselili se juzno od Budima, na dunavskom pustom ostrvu Cepelu.Tih dana umro je ugarski kralj i odmah su pocele borbe oko prijestola. Nasavsi se na pogresnoj strani, DJuradj je morao napustiti Ugarsku.

Preko mletackih teritorija, sa porodicom i pratnjom, doputovao je u Bar, kod srpskog vojvode Komina.Boravice u Zeti, DJuradj je stanovao u svom raskosnom dvorcu na obali mora. Drzao je uza se veliko blago, od kojeg je jedan dio deponovao u Dubrovniku. Nalazeci se u Baru bez brodovlja, povremeno je od dubrovackih vlasti trazio u najam poneki brodic.

Naviknut na dobre poslove u Srbiji, gdje su mu priticali prihodi od rudnika, kovacnica novca i carina, tesko je mogao da shvati mentalitet sitne provincijske privrede u Baru i Budvi i patrijarhalni duh gornjozetskih katuna, zatvorenih u svoj svijet, u kome su samoodbrana oruzjem i placeno cetovanje, povezano s pljackom, izrasli od ideala ljudske vrijednosti.

DJurdju je u Zeti zaprijetila nova opasnost od Turaka. Nastojeci da organizuje borbu protiv njih, uspostavio je vezu sa sinovima u Turskoj. NJegovi planovi su otkriveni i sultan je raspisao ucjenu za njegovu glavu. Nudio je Beranima sve i svasta, samo da ga izdaju. Stoga je DJuradj morao da bjezi. Pod izgovorom da ide u lov, jednog jutra je sa svima svojima i s citavim imetkom izasao izvan grada, spustio se na barsku obalu i ukrcao na dubrovacki brod.

Poslije devet mjeseci provedenih u Baru, otplovio je u Budvu. Poceo je da pise povelju Budvi, kao sto je nesto ranije dao Baru. Medjutim, gonjen kao zvijer, morao je da prekine pisanje povelje i brodom se preveze u Dubrovnik.Oslijepljeni sinoviTada se dogodila najveca nesreca u njegovom zivotu.

Sultan Murat RR naredio je da se njegov sin Grgur veze i odvede, zajedno sa bratom Stefanom, u daleki anadolijski grad Tokat. Posto je uhvatio njihovu prepisku s ocem DJurdjem, koga su potajno obavjestavali o svemu sto su radili Turci, naredio je da ih obojicu oslijepe. NJihova sesetra, sultanija Mara, koja je imala prilicnog uticaja ­ na muza, nagovorila ga je da povuce svoju naredbu.

Sultan je poslao glasnika s nalogom da se mladici ne oslijepe. Ali, poruka je kasno stigla. Sultan je onda zapovijedio da se oci izvade i onome koji je pozurio da oslijepi Brankovica. Oslijepljeni Grgur i Stefan ostali su i dalje u Turskoj. Nesrecni roditelji, DJuradj i Jerina, saznali su tek docnije za svirepu kaznu.Turci su jako zamjerili Dubrovcanima sto su primili despota DJurdja.

Vjecitim postupcima, dubrovacke vlasti su uspjeli da sam despot donese odluku o svom odlasku, a da ga oni ne udaljuju. Uputio se Ugarima da ih pomogne novcem i pokusa da oslobodi svoju drzavu. Tako je zasao u sedmu deceniju zivota, nije se predavao, rijesen da nastavi borbu.

Ugarski kralj Vladislav RRR lijepo ga je primio i njih dvojica su sklapili „vjecni savez".Dok su se Turci utvrdjivali na sjeveru Srbije, prognani despot DJuradj gubio je preostale posjede na krajnjem jugu svoje drzave, u Zeti.

Vojvoda Stefan Vukcic provalio je u Gornju Zetu i zauzeo krajeve oko Morace. DJuradj je iz daleke Ugarske naivno i lakovjerno porucio

Mlecanima da uzmu pod zastitu njegova mjesta. Tako je nastavljeno cerupanje Zete. U proljece 1443. Mlecani su opsjeli Bar. Poslije pola godine uspjeli su da slome otpor malobrojnih branilaca i da ga na juris osvoje. Posljedice toga bile su dalekosezne.

Despot DJuradj se tek poslije cetiri godine donekle osvetio Zetu Muratu RR. S dobrovoljcima prikupljenim u Banatu, Backoj, Sremu i Macvi i uz pomoc ugarskog vojskovodje Hunjadi Janosa (u narodnim pjesmama Sibinjanin Janko) protjerao je Turke sve do Sofije.

Izvrsena je i razmjena zarobljenika. DJurdju su vraceni sinovi Grgur, koji je u ropstvu proveo pet, i Stefan ­ poslije devet godina robovanja. NJihov susret sa roditeljima bio je vrlo potresan.

Gledajuci svoju oslijepljenu djecu kako posrcu, pruzajuci ruke da se zagrle, DJurdja je obuzela takva tuga da se zamalo nije srusio na zemlju.Pored placanja velikog haraca i slanja pomocnika vojske, DJuradj se zakleo sultanu „da ce mu ubuduce iskreno biti pokoran i nikad nece skrenuti s puta poslusnosti i odanosti". I zaista, poslije 1444. godine nikad vise nije vojevao protiv Turaka.

Mlecani su odbili da vrate DJurdju mjesta u Zetskom primorju, koja im je povjerio na privremenu zastitu. Stoga je uputio cetrnaest hiljada vojnika da oruzjem vrate izgubljene teritorije.

Jednim dijelom srpske vojske komandovao je vojvoda Altoman a drugim Stefanica Crnojevic. Vojska je stigla pod Bar 4. jula 1448. Seljaci su je odusevljeno docekali.

Mletacka ratna varka

Mlecani su okupili svoje pristalice, ratnike iz Kotora i Skadra. Omrazeni nacelnik Bara, DJakomo Dolfin, poslao je po mrkojevickog glavara, popa DJinaka, znajuci da bi mu ratoborni Mrkojevici mogli pruziti znacajnu pomoc.

Pleme Mrkojevici nastanilo se u pitimoj dolini juzno od Bara, u prijestonici dukljanskog kneza Vojislava, Prapratni. Dok su bili u sastavu srpske drzave, imali su samoupravu, sa knezom na celu.

Svako selo imalo je po jednu ili dvije crkve, sto ukazuje na njihovo jako pravoslavlje. Osjecali su klasnu mrznju prema romanskoj vlasteli. No, lukavi nacelnik Dolfin smislio je kako da ih pridobije za saveznike u prestojecoj borbi s brojnom i dobro naoruzanom srpskom vojskom.

Pop DJinak, u suknenom seljackom odijelu, s mecem zadjenutim za opasac, nije licio na svesteno lice. Pogled mu je bio ostar kao u kurjaka. Nacelnik Dolfin docekao ga je s puno pocasti i komplimenata:

­ Vi ste, Mrkojevici, odvazni i hrabri ratnici. Mogli biste nam pomoci protiv despotove vojske. A mi uvijek dobro nagradjujemo one koji nam pomazu. Eto, iko si pravoslavac, ustupili smo ti opatiju svetog Nikole na uscu Bojane, sto je sigurno jedini slucaj u svijetu.
­ To sam zasluzio ­ samouvjereno je rekao pop DJinak.
­ Boricemo se ako nas oslobodite placanja poreza na nasu zemlju u Prapratni.Dolfin je prihvatio njegov zahtjev i stisak ruku oznacio je sklopljen ugovor.

Pop DJinak odmah je otisao da svoje ljude dovede u grad.Nacelnik Bara posluzio se i lukavstvom. Stefanici Crnojevicu, komandantu jednog dijela srpske vojske, poturio je falsifikovano pismo toboz upuceno Altomanu, zapovjedniku drugog dijela srpske vojske. Vojnici su kao slucajno uhvatili to pismo i otkrili da su njihove vodje u dosluhu sa Mlecanima.

Navodno su Mlecani obecali Stefanici Crnojevicu i Altomanu da ce im dati velike posjede, a srpske vojnike ce zadrzati da im obradjuju zemlju kao kmetovi. Vjerujuci da ce ih vodje izdati, vojnici su se uzbunili. U to ih je jos vise uvjerio uzvik sa gradskih bedema:

­ Stefanice, ucini ono sto si obecao!Medju vojnicima je nastala panika, podbacili su oruzje i krenuli da bjeze. Tada su Mlecani krenuli u napad, razbili srpsku vojsku i zaplijenili mnogo oruzja.Poslije tog neuspjeha, despot DJuradj Brankovic je odustao od vojnih akcija za oslobodjenje svojih nekadasnjih gradova.

Bar je ostao pod mletackom vlascu punih 128 godina, sve do dolaska Turaka 1571. godine.DJuradj se do posljednjeg daha borio protiv turske najezde, koja je predstavljala veliku opasnost za citavu Evropu.

Sultan Mehmed RR el Fatih osvojio je Carigrad, zatim Nis, Stalac, Novo Brdo i krenuo ka Smederevu. Zajednicki su ga docekali DJuradj i Sibinjanin Janko i odbacilu na jug. Ali, te 1456. godine, jedan za drugim, umrli su i Sibiljanin Janko i despot DJuradj Brankovic. Tri godine kasnije Turci su zagospodarili Srbijom i drzali je u ropstvu 350 godina.






---------------------------------------------





Pod sapom mletackog lava

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila istorija

Krilati lav, simbol evandjeliste Marka, zastitnika Mletacke Republike, doletio je i u Bar, ali nije donio nista od bogate kulturne tradicije Venecije. Naprotiv, u vrijeme mletacke vlasti u Baru su se odigrali mnogi unutrasnji sukobi. Svi gradski sluzbenici bili su Mlecani, i to vecinom plemici. Prema izvjestaju DJovanija Batiste DJustinijanija, u gradu je bilo 2.500 ljudi od kojih 500 odraslih, vrlo ratobornih.

U gradu se govorilo srpski, a znali su i albanski. Najstarije stanovnistvo bilo je romansko, uglavnom barski plemici. Domaci i mletacki plemici odrzavali su svoje skupstine i uzivali mnoge beneficije, dok su pucani bili liseni svega toga. Iz te nejednakosti proisticala su socijalna trvenja i sukobi, u kojima su mnoge kuce spaljene, dobra razgrabljena i ginuli ljudi.

Najvise briga mletackim vlastima u Baru zadavali su Mrkojevici koji su cesto napadali, pljackali i ubijali plemice. Na celu tog plemena sredinom HÁR vijeka bio je pop Stefan, prijek covjek, jaka i samostalna licnost. I njegova braca, sinovi i drugi rodjaci bili su najhrabriji u plemenu. Iako je Vijece desetorice kaznilo popa Stefana izgnanstvom sa mletackih teritorija, on je ipak uspio da ozeni svog sina djevojkom iz Bara i da uda jednu kcerku u Baru.

U to vrijeme gotovo polovina Barana-pucana bila je u krvnom srodstvu sa Mrkojevicima. Izmedju rodjaka u gradu i rodjaka u planini uspostavljena je obavjestajna sluzba putem davanja signala vatrom i dimom. Bilo je dosta Barana izgnanika, koji su se udruzili sa Mrkojevicima protiv gradske vlastele. Barska vlast nije im se mogla suprotstaviti svojom malobrojnom i neborbenom vojskom.

Stoga je barski nacelnik uputio mletackom senatu zahtjev da posalje nekoliko galija sa 50 konjanika i 200 pjesaka koji bi masakrirali i potpuno istrijebili Mrkojevice, te „jeretike i Srbe", kako ih naziva u tom dopisu.

Venecija nije mogla prihvatiti taj zahtjev, pa je barsko romansko plemstvo i dalje trpjelo teror Mrkojevica.Nijesu Mlecani bili zadovoljni ni sa barskim katolicima. Pretezna vecina stanovnika Bara u srednjem vijeku govorila je srpski, zbog cega je papa Inocentije RÁ jos 1248. godine dao saglasnost da se latinska crkvena sluzba prevede na staroslovenski.

Pedesetak godina kasnije jedan svestenik, nimalo naklonjen Srbima i Slovenima uopste, pise u svom izvjestaju da su stanovnici Bara i okoline „puri catholici et ljuasi Latini". Ono „ljuasi" ukazuje da srbokatolike nije smatrao pravim katolicima, jer oni se nijesu pridrzavali strogih kanona katolicke crkve.

Barski patriciji najcesce su bili trgovci, a posjedovali su gotovo svo zemljiste u Baru u okolini. NJih je bilo 74 porodice sa preko 400 clanova, a pucana je bilo osam puta vise i oni su kao najamnici obradjivali veleposjednicka imanja.

Bogati plemici gradili su nove palate, unajmljivali klesare i umjetnike da ih uljepsavaju, podsticali razvoj kulture i umjetnosti. Tadasnje stvaralastvo pokriveno je velom zaborava zbog dugotrajne turske vladavine.

Poznat je barski pjesnik plemicke loze Viktor /Vitor/ Besalja, koji je rodjen oko 1560. godine. Visoko obrazovanje stekao je u Padovi. Pisao je prigodne pjesme na srpskom i italijanskom jeziku, ali one nijesu doprle do nas.

Baranin u Dubrovniku

Poslije pada Bara pod Turcima, veliki broj Barana pobjegao je u Mletacku republiku i druge hriscanske zemlje. Tamo su nastavili da zive, ne ostavivsi nikakvog traga o sebi i svom djelanju. Mali broj darovitih ljudi proslavio se u tudjem svijetu. Jedan od njih je i Viktor Besalja koji je pred turskom najezdom pobjegao u Dubrovnik.


Neko vrijeme radio je kao ucitelj, zatim kao dubrovacki opunomocenik u Senju, a u zrelijim godinama postao je kancelar Dubrovacke Republike. Posjedovao je imanje u Sumetu kod Dubrovnika. Umro je 1632. godine.

Tim povodom poznati pjesnik Maroje Mazibradic spjevao je u njegovu cast pjesmu „U smrt gospodina Vitora Besalija, po izgubljenju Bara kancelira dubrovackoga", koja u cjelini glasi:

Bar slobodan porodi me,Padua razum poda meni,
Nu Dubrovnik grad primi me Ziva i mrtva u svom sjeni.
O Dubravo, ti odavnaPod siroke prima graneNebu ugodna, svietu slavna,
Pobjegnuce kralje i bane;Tim nije cudo, da i za mene,
Ki iz suzna grada bjezim,Hrani hladak blage sjene,
Pod kom i sad mrtav lezim.ôdi miran u slobodi
Pjevah, vodec dni cestite,Duh pogdje u raj, a vi ôdiMirne kosti, pocinite.

Predaja bez borbeDukadjinski namjesnik je januara 1569. poslao pismo svim primorcima od Bara do Kotora u kojem zahtijeva da se potcine sultanu. Kad je godinu dana kasnije izbio rat izmedju Otomanskog Carstva i Mletacke Republike, Barani, Ulcinjani, Mrkojevici, Pastrovici, Spicani, Susanjani i jos vise od stotinu primorskih sela opredijelilo se za prelaz na stranu Mlecica.

Nacelnik Bara, Alesandro Donato, dobio je pouzdane informacije da Turci spremaju napad na Bar. Drzeci se poznatog pravila da je napad najbolja odbrana, on je smislio plan kako da preduhitri Turke napadom na Skadar, kako bi time osujetio njihove ratne planove.

On je podsticao Mrkojevice da pocnu pljacku muslimanskih naselja u okolini Skadra, pa kad vojna posada izidje iz svog utvrdjenja radi zastite sela, onda bi pastrovska i mletacka vojska lakse savladala oslabljenu odbranu grada.

Turci su prozreli i onemogucili namjeru lukavih Mlecana, koji su htjeli da vojuju tudjim misicama i oruzjem, pa od Donatove planirane vojne akcije na Skadar nije bilo nista.Sredinom 1571. godine Turci su iz Skadra krenuli u osvjacaki pohod prema primorju.

Mrkojevici su zaposjeli neke tjesnace i prolaze prema Skadru i sprijecili napredovanje nizama. Jednog jutra pred ulcinjskom lukom osvanuo je veliki broj turskih ladja, prepunih vojske. Poslije trinaest dana pregovora, mletacka uprava je predala grad uz garanciju da im se omoguci bezbjedan odlazak u Mletacku Republiku.

Turci su poklali svo stanovnistvo Ulcinja, da bi njihova imanja poklonili doseljenim spahijama, janicarima i alzirskim gusarima.Iz Ulcinja turska vojska je 31. jula 1571. kopnom dosla do Bara.

Taj dio vojske predvodio je Ahmet-pasa, a drugi dio, pod komandom admirala Perteva, sa brodova se iskrcao na barsku obalu.

Gradonacelnik bara Donato sazvao je Gradsko vijece da razmotri vojnu situaciju i preduzme nuzne mjere. On je procitao pismo turskog admirala Perteva, koji je zahtijevao predaju grada.

Zapovjednik mletacke vojske Gvidaconi rekao je da se toj sili ne mogu suprotstaviti njegovih 800 vojnika, ali da ce oni braniti grad pa makar svi izginuli. Tu se zadesio barski arcibiskup Ivan Bruni koji je odjednom glasno uzviknuo:
- To je licemjerstvo! Sinjor Donato, taj Gvidaconi, koji Vas uvjerava da ce casno braniti grad, sprema izdaju! On je poslao dvojicu svojih povjerljivih ljudi turskom admiralu Petrevu s porukom da ce cijeli garnizon napustiti grad bez borbe ako prihvate uslove pod kojima je kapitulirala posada Ulcinja.
Zar to nije izdaja?
Nastala je svadja izmedju arcibiskupa i vojnog zapovjednika.
- Ako treba pregovarati s Turcima, ja cu to uraditi - rekao je gradonacelnik.
- Zasto pregovarati? - usprotivio se arcibiskup Bruni.
- Imamo jako utvrdjenje sa dobro naoruzanom posadom. Ja sma pozvao narod da pomogne braniocima grada. Vi spremate odstupnicu, a sta ce ovaj narod? Znate li kako Turci postupaju sa hriscanima?

Uzaludni su bili zahtjevi Ivana Brunija. Gradonacelnik je poslao admiralu Pertevu kljuceve grada i ugovor o kapitulaciji.

Barska vojna posada krisom se izvukla iz grada, a zatim sa jos nekoliko Mlecana civila ukrcala se na brodove. Istoga dana vecina stanovnika grada i okoline bila je u crkvama, a najvise ih je bilo pred katedralom sv. DJordja, gdje je misu sluzio arcibiskup Bruni.

Turci su bez otpora usli u grad, uhvatili svog najveceg neprijatelja u Baru, arcibiskupa Brunija, i objesili ga pred katedralom, zajedno sa jos mnogo barskih zitelja. Postoji i druga verzija pogibije arcibiskupa Ivana Brunija - da je odveden u ropstvo i veslao na turskim galijama.

Poslije poraza turske flote kod Lepanta, Turci su ga pogubili da se ne bi domogao slobode.Za Mlecane je pad Bara bio tezak gubitak.

Prema jednom dokumentu, narocito su bili ogorceni na barskog gradonacelnika Donata, koji je kukavicki, bez borbe predao grad Turcima. Osudili su ga na progonstvo, „a da su ga uhvatili, bio bi doveden u Veneciju i objesen o jednu nogu, izmedju dva stuba".






----------------------------------------------







Bar kroz vjekove

7. Vjekovanje pod Turcima



Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila istorijaOsvajanjem Bara, Turci se pojavljuju kao novi vlasnici zemlje, a pored njih privilegovane su i one domorodne porodice koje su primile islam.

Vladajucu klasu obrazovali su vlasnici velikih dobara, visi administrativni cinovnici, vojni zapovjendici i bogatiji trgovci.

Srednju klasu sacinjavali su sitniji trgovci i zanatlije. Sve je brojnija bila najniza klasa - gradska sirotinja, i muslimanska i druga.

Nije dolazilo do otvorenih sukoba izmedju ovih socijalno razlicitih klasa, jer su vlasti u korijenu gusile svaki pokusaj otpora.

Ipak, van turske kontrole, odrzao se onaj slobodarski duh Crnogoraca nastanjenih u planinskim selima, kao i njihova vjekovna teznja za samostalnoscu.

Pod turskom vlascu Barani su u pocetku zadrzali neka prava koja im je garantovao osvajac grada Pertev-pasa. Te privilegije nestale su poslije pedesetak godina. Potom su nailazila sve teza vremena, kada su hriscani bili prinudjeni da se iseljavaju ili da prime islam.

Dio poslovnog i uglednog svijeta sklanjao se od turskih pogroma u Kotor, Dubrovnik, Istru i Veneciju. Pocetkom 1611. godine 18 barskih porodica, a zatim jos deset, naselilo se u okolini Poreca. Krajem iste godine prispio je i treci transport od deset porodica iz Mrkojevica.

Cetvrta grupa Barana stigla je januara 1612. i imala pet umrlih na dugom putovanju. U jesen 1622. ponovo je doslo do seobe Mrkojevica, njih 205 porodica. Svi oni bili su pravoslavne vjere.Mnogi su zeljeli da se sele, ali tesko je bilo naci mjesto koje bi prihvatilo doseljenike.

Barski veleposjednik Borisi, preko jednog prijatelja ranije doseljenog u Porec, 1680. godine dobio je odobrenje da u taj kraj dovede jos pedesetak Barana. Na put je poslo desetak pravoslavnih porodica, medju kojima i jedan pop.

Medjutim, Porecani nijesu dozvolili da ostane pravoslavni pop, pa se zajedno sa njim vratila u Bar citava grupa.Surovi obracuniNa pocetku kandijskog rata Turci su otkrili zavjeru barskih katolika i surovo se obracunali s njima.

Pobili su mnoge Barane, medju kojima i tri svestenika. Posto ovi nijesu htjeli da prime islam, nabijeni su na kolac, a jednog, koji nije mogao da izdahne, usmrtili su u polozaju krsta. Od 1699. do 1707. godine oko hiljadu barskih katolika preslo je u islam.

Turci su nastojali da iskorijene sve hriscane u Zetskom primorju. Barski nadbiskup Marko Jorga zatrazio je od generalnog mletackog providura u Zadru da prema Baru posalje ratne brodove, kako bi se preostale hriscanske porodice izvukle i preselile, a da se muskarci s puskom u ruci dignu protiv svojih ugnjetaca.

Veci dio muslimanskog stanovnistva u Baru bio je srpskog porijekla, pa su se odrzala shvatanja koja nijesu uobicajena kod Turaka. Zene su se kretale slobodno po gradu, bez zara koji su nosile samo one iz bogatijih porodica ili doseljenika iz Turske. Po selima sloboda je u tom pogledu bila jos veca, zene su zivjele na isti nacin kao i prije prelaska u islam.Mrkojevici su najduze odolijevali islamu.

U opisu skadarskog sandzakata iz 1614. godine Kotoranin Marijan Bolica navodi da su u to vrijeme svi Mrkojevici bili srpske vjere /di rito serviano/. Godine 1717. Mrkojevici su pomagali Crnogorcima pri neuspjeloj opsadi Bara i time izgubili kod turskih vlasti povjerenje koje su do tada imali.

Turci su poceli sa ozbiljnijim pritiscima kako bi narod prihvatio islam.Harac je u Mrkojevicima prikupljao neki Karaman sa pet kavaza. Isli su od kuce do kuce i oporezivali svaku musku glavu u porodici, a posebno se placala zemljarina.

Seljak koji nije imao novca da plati dazbine odvodjen je u zatvor. A takvih je bilo mnogo vise nego onih koji su nekako stekli pokoju zlehudu paru.

U Mrkojevicima nije bilo ni jednog muslimana, koji su inace bili oslobodjeni placanja poreza. Ceste neprilike sa haraclijama natjerale su mnoge hriscane da napuste svoja imanja i odsele se u krajeve gdje nije doprlo Otomansko Carstvo.Turcima je smetala tvrdokornost Mrkojevica i pokusavali su na razne nacine da ih prevedu u islam.

Napravili su lijepu dzamiju usred Mrkovskog polja, doveli hodzu iz grada, ali dzamija je zavrjala prazna. U dzamiju su unijeli puno vreca zita za vjernike koji budu dolazili na klanjanje. Glad je natjerala najsiromasnije seljake da promijene vjeru, kako bi prehranili porodicu. No, takvih je bilo malo.

Pop Marko Nikezic uveo je obicaj da se svi njegovi vjernici okupe svakog jutra u sabornoj crkvi, pa poslije liturgije da idu na posao. Narod je redovno dolazio u crkvu, cvrsto rijesen da po svaku cijenu odrzi vjeru pradjedovsku.

Prema narodnom predanju, pop Marko Nikezic se poturcio iz inata sto su njegovi vjernici otpojali jutarnju liturgiju bez njega. No, nije bio u pitanju samo inat. Otada pocinje masovna islamizacija Mrkojevica, koja je trajala do sredine H+H vijeka.

Poslije prelaska u islam citavog plemena, Turci se jedno vrijeme nijesu mijesali u njihovu samoupravu. Novopeceni muslimani nastavili su tradicionalne obicaje svojih predaka: slavili su krsnu slavu, nalagali badnjake o Bozicu, nosili krst pred litijom na Rumiju, ulazili u opancima u dzamiju, praznovali nedjelju, nosili staru nosnju, a zene se nijesu krile kao ostale muslimanke.

Fanaticne hodze vrsile su pritisak na narod da napusti stare i prihvati muslimanske obicaje.

Tursko-istocnjacki uticaji postaju sve jaci tridesetih godina H+H vijeka, kada su Mrkojevici potpali pod vlast barskog zapovjednika. Otada se hriscanski obicaji, znatno skraceni, odrzavaju krisom i od susjeda.

Vremenom starija tradicija blijedi, a vjera se identifikuje sa narodnoscu. Primili su turske obicaje, a narocito u vezi sa sahranom i porodicnim svecanostima, kao sto su rodjenje, obrezivanje i svadba.

Prema predanju, posljednjih pravoslavac ovog plemena bio je neki Kolica Nikov, koji nikako nije htio da predje u islam. Kad je u njegovom selu gradjena dzamija, svi seljaci su dali svoj prilog u novcu ili materijalu, a Kolica je donio jednu dugacku razgu za krov i rekao: Ja se tu necu Bogu moliti, ali dajem svoj prilog jer ce se, mozda, moji potomci poturciti, pa neka imaju pristupa u dzamiju.

NJegovu rozgu stavili su pod krov onako neokresanu.Misija Marina BicijaMarin Bici, rodom iz Raba, postavljen je za barskog nadbiskupa i primasa Srbije 1608. godine, u vrijeme sukoba katolicke i pravoslavne crkve, kao i jos zesceg sukoba hriscanstva i islama.

Stolovao je u Budvi, jer mu Turci nijesu dozvoljavali boravak u Baru. Zahvaljujuci jednom svom zemljaku, koji je od malena kao danak u krvi odveden u Carigrad i postao pasa, Bici je od sultana dobio dozvolu za obilazak svog podrucja.

Gotovo sve dijeceze /biskupije/ njegove mitropolije nalazile su se u Turskoj - od Crnogorskog primorja i Albanije, do Srbije i Bugarske.Bici i njegova osmoclana pratnja krenuli su na dug put pocetkom januara 1610. Iz Budve su prema Baru otplovili fregatom pokretanom brojnim veslima.

Misleci da je to gusarska fregata, na nju su blizu barske luke topovima zapucali pomorci sa nekih brodova iz Perasta. Srecom, Perastani su ih brzo prepoznali i obustavili paljbu.

Turci su u Baru docekali nadbiskupa s puno respekta, predstavili mu trideset uglednih gradjana, a on je svima dao vrijedne darove, a bez kojih bi bili uvrijedjeni i smatrali bi da ih dovoljno ne cijenimo - kaze Bici u svom putopisu.

On dalje navodi da je Bar äveoma utvrdjen grad, ima oko 600 kuca nastanjenih Turcima, hriscanima, latinima i sizmaticima. Broj hriscana je nesto veci od broja Turaka, kao sto je i broj sizmatika nesto veci od broja latina, jer se sizmatici svaki dan spustaju s brda Crne Gore da se tamo nastaneo.

Pravoslavne naziva sizmaticima, smatrajuci svojom svetom duznoscu da ih preobrati u katolicku vjeru.Hriscansko stanovnistvo je za cetrdesetak godina turske vlasti bilo izlozeno mnogim pogromima, pa se i Bici veoma plasio Turaka.

Nijesam stoga bio bez straha kad se pojavila jedna od turskih gospodja u gradu po imenu Fatemija - supruga Dusliage, koji je bas onda izasao iz sultanovog dzemata /dvora/, a koja, premda mlada i plemenitog i krasnog izgleda, nije bila manje ohola i strasna i to vise nego sto bi se od zenskog bica ocekivalo.

Naucena od djetinjstva da rukuje oruzjem i jase divljeg konja kao bilo koji ratnik, mogla je u trci da se naprijed nagne i baci u vazduh buzdovan i da ga ponovo uhvati s mnogo vjestine i galantnosti.

Moj strah se povecao rekao bih stoga jer izgleda da nije bila zadovoljna sto nijesam pristao da krstim njenu djevojcicu koju je rodila prije nekoliko sedmica, a obicaj je u onim krajevima kod Turaka bio da krste djecu, premda se to nije slagalo s nacelima njihove vjere. Ovo su cinili iz razloga da djeci vjestice ne mogu skoditi.







-----------------------------------------------






Neprijatnosti na putovanju

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila historija

Hriscani iz Tudjemila zamolili su nadbiskupa da posjeti njihovu crkvu. Bici navodi da u tom selu ima 40 kuca, sve latina, svedenih na veliko siromastvo, jer su im Turci ostavljali samo ono najnuznije za zivot, a uzimali sav ostatak prihoda.

Toga dana stigla je vijest koja je uznemirila barske Turke: u Skadru je postavljen novi poglavar sandzaka, iako je doskorasnji poglavar bio veoma kratko na toj duznosti. Bici biljezi ustaljeni obicaj da carigradska vlada /Porta/ prodaje gotovo sve polozaje i sluzbe u svom carstvu, s tim sto se placa unaprijed za nekoliko godina.

Ako neko ponudi vecu sumu, taj odmah preuzima odredjeni polozaj ili sluzbu, a da prvom ne nadoknadi ono sto je platio. Usljed toga oni koji se domognu polozaja udaraju narodu velike namete, malo ima pravde i stalno se vrse iznude, zbog cega osiromaseno stanovnistvo bjezi iz tog kraja.Dizdar /komandant/ barskog grada pozvao je nadbiskupa na rucak.

Veoma dugo se jelo i pilo. «Kad sam vec mislio da cemo se dici sa stola, dizdar je naredio da se zakolju i pripreme kokoske i nije prekidao s jelom i picem osim u slucaju koji se moze pretpostaviti.

Kad su napokon kokoske donijete na sto, sve su pojedene i jos smo se neko vrijeme zadrzali da razgovaramo i pijemo. I posto sam se ja, buduci da nijesam mogao tako dugo da sjedim, s izvinjenjem digao i otisao u druge sobe, bio sam upozoren da je to dizdar shvatio kao neuljudan cin».

Iz Bara Bici je sa pratnjom krenuo prema Albaniji. Citav put presao je na konju jasuci po karavanskim putevima, a cesto i po kozjim stazama. Dozivio je mnogo neugodnosti i straha. U Ulcinju su ga Turci opljackali, a kroz Albaniju i Srbiju bio je u stalnoj opasnosti od razbojnika. Stigao je cak do Prokuplja, gdje se razbolio. Nije imao snage da podje do Bugarske, pa ga je u Prokuplju posjetio biskup iz Sofija.

Bici konstatuje da u Prokuplju ima svega 12 katolickih porodica i da ih u citavoj Srbiji ima veoma malo, jer su «hriscanski knezevi sa citavim narodom presli u sizmu koja se i danas uporno siri». Vratio se manje opasnim putem - preko Novog Pazara, Prijepolja, Pljevalja, Trebinja i Kotora. U Budvu je stigao krajem novembra.

Kad je drugi put dolazio u Bar, dozivio je mnoge neprijatnosti. Svakog dana mu je dolazio obijesni dizdarev sin sa povecom druzinom, zahtijevao novac, otimao vrijedne stvari iz kuce i osiono se ponasao. Nije ga mogao obuzdati ni sam dizdar.

Znacajan izvor podatakaPoslije dva dana nadbiskupovog boravka u Susanju, izbio je incident u koji je i on upleten. Dvadeset pet hriscana iz tog sela, koji nijesu mogli podnositi namete haraclije Hasana Causa, odlucilo je da napusti svoje domove.

Nocu, uoci odlaska iz Turske, podmetnuli su vatru u Causevim zgradama, koje su potpuno izgorjele. Neko je oklevetao nadbiskupa da ih je on na to podgovorio. Caus je u to povjerovao i podnio tuzbu, trazeci nadoknadu stete. Jedan od onih koji su izazvali pozar uhvacen je i Caus ga je tukao citavu noc, kako bi od njega iznudio priznanje o nadbiskupovoj krivici.

Taj nesrecnik je od tolikih batina umro.Nadbiskup Bici zabranio je ukop pravoslavaca pored katolicih crkava. Nastali sukob sa pravoslavcima podstrekavala su dva katolicka svestenika koje je nadbiskup kaznio zbog nekih ozbiljnih prestupa. Zbog tih i drugih nevolja Bici je pozurio da sto prije napusti Bar. Ali, nije uzivao simpatije ni kod budvanskih katolika, jer su njega smatrali krivcem sto Budva nema svog biskupa.

Marin Bici je 1611. godine otisao u rodni Rab, a zatim u Rim da bi papi podnio izvjestaj o obilasku svog podrucja. Ne zeleci vise da u onim teskim uslovima upravlja Barskom nadbiskupijom, ostao je u Rimu sve do svoje smrti, 1625. godine.

NJegov opsiran izvjestaj predstavlja zanimljiv putopis i dragocjen izvor istorijskih podataka. Original na latinskom jeziku cuvao se u Vatikanu, a prevod je objavljen u Budvi 1984. godine.

Mula Osman

Pad Bara pod tursku vlast u HII vijeku izazvao je velike promjene u drustvenom i kulturnom zivotu. Turci su donijeli svoje drzavno i drustveno uredjenje, islamsku civilizaciju i vjeru.

Razvoj slovenske kulture prekinut je samim tim sto je veliki dio stanovnistva presao u islam, a obrazovanje se sticalo samo u vjerskim skolama, mektebu i medresi, u kojima je nastava izvodjena na arapskom jeziku.

Barani su se revnosno ukljucili u novo politicko uredjenje, ali su pri tome ljubomorno cuvali svoj jezik i narodnu tradiciju. Pismenost, obrazovanje i knjizevnost mogli su se razvijati samo u okvirima islamske kulture i glavnih islamskih jezika: arapskom, koji je bio jezik nauke, prava i teologije, turskom - jeziku administracije i persijskom, koji je bio jezik poezije.

Ti jezici su bili strani nasim ljudima, pa su te i druge okolnosti ogranicile okvire njihovog literarnog izraza. Prekinuto je njihovo stvaralastvo u narodnom jeziku i ono se uglavnom svelo na usmenu knjizevnost. Pored djela pisanih na turskom, arapskom i persijskom, pojavila su se i djela na srpskom jeziku pisana arapskim pismom.

To je, takozvana, alhamijado knjizevnost.Bar se od pocetka HIIII vijeka isticao kao muslimansko vjersko i kulturno srediste. Kulturni zivot Barana u to vrijeme bio je na nizem nivou nego u doba srpske i mletacke vlasti.

Turci, koji su prije svega bili ratnici, nijesu se starali da doprinesu podizanju opste kulture u gradu. Prigusivali su i one gradjanske snage iz cije bi se sredine takva kultura mogla manifestovati da su se samo mogle razviti. Ipak, ni tada kultura u gradu nije sasvim zamrla. Sredinom HIIII proslavio se kao knjizevnik mula Osman.

Titula «mula» davala se samo ucenim ljudima, koji su bili kulturno uzdignutiji od ostalih stanovnika. On je, kao i mnogi bosanski, hercegovacki, sandzacki i drugi pisci muslimanske vjeroispovijesti iz nasih krajeva, morao svoj jezik uskladiti sa arapskim pismom. Bio je poznat kao pjesnik ne samo u Baru, nego i sire.

Nije bilo lako pjesniku mula Osmanu da se bavi suptilnom poezijom u ono vrijeme, potresano cestim neredima i napadima Crnogoraca na pogranicna turska naselja od Bara do Dobrote. Crnogorci su u Baru imali prijatelje koji su ih obavjestavali o sakupljanju i kretanju turske vojske.

Na osnovu tih informacija organizovali su svoje akcije. Zbog ucestalih krvavih okrsaja, na molbu pogranicnih muslimana, mula Osman je otputovao u Carigrad da se zali sultanu na Crnogorce i da zahtijeva preduzimanje odlucnih mjera protiv njih.Knjizevnik Osman-aga umro je u Baru 1765. godine i sahranjen na velikom muslimanskom groblju u Podgorici.

Epitaf uklesan u njegov nisan (nadgrobni spomenik), po svoj prilici, jedino je sacuvano njegovo pjesnicko djelo. Ilija SpicaninRodjenje Ilije Stanisica Spicanina nije zabiljezeno ni u crkvenim ni u opstinskim knjigama.

U to vrijeme Bar je bio zabaceni i veoma zaostali kutak Turske Carevine. Ilijin rodni kraj Spic imao je neku vrstu lokalne samouprave, svoju zastavu sa karakteristicnim oznakama: krst i sablja iznad polumjeseca.

Za to su Spicani placali poseban porez, takozvani spahiluk.Rastao je Ilija uz djeda i majku, dok mu je otac isao po svijetu za zaradom. Od oca nije stizala nikakva pomoc, te im je krava bila jedina hraniteljka.

Kad je imao sest godina, malisan je od djeda dobio prvu lekciju iz rodoljublja:
- Cuj, sinko! Mi smo Crnogorci, a zivimo u turskoj drzavi. Tamo, iza onih planina, nalazi se nasa domovina Crna Gora.

Starac se za trenutak zamislio, pa sjetno dodao:
- Jos kao djecak zelio sam da se pridruzim crnogorskim cetama u borbi protiv Turaka. Sanjao sam da za hrabrost dobijem medalju licno od gospodara Crne Gore. Ta moja zelja bila je toliko neodoljiva da sam jednom otisao od kuce prema Crnoj Gori. Otac me je sustigao na samoj granici, osamario me i vratio kuci.

I mali Ilija prizeljkivao je da vidi Crnogorce, ali prvi susret s njima duboko ga je razocarao. Bio je to 19. marta 1851. kada je oko 300 Crmnicana napalo Spic.

Tada su ubili jednog Spicanina i odveli tridesetak grla stoke, medju kojima i onu Ilijinu hraniteljku.Tek sto se zamomcio, kao i mnogi drugi muskarci iz njegovog kraja, Ilija je otisao u pecalbu.

Neko vrijeme radio je kao miner u kamenolomu, sto ce mu biti veoma korisno iskustvo u odsudnom trenutku njegovog zivota.

Cim je cuo za Hercegovacki ustanak 1875, pridruzio se vojvodi Peku Pavlovicu i proslavio se kao jedan od njegovih najhrabrijih ustanika.

Sljedece godine, kada je Crna Gora zaratila sa Turskom, vratio se u Spic, predosjecajuci da bi mogao biti od koristi svom zavicaju. Kod kuce je nasao majku i bolesnog djeda. Lezeci, starac je drhtavim rukama zagrlio unuka i uzbudjeno rekao: - Jesi li cuo da je oslobodjen Niksic?






---------------------------------------------







Topdzija sa Volujice

Licnost i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila istorija

Naravno, Ilija je to znao i nestrpljivo ocekivao da Crnogorci krenu prema Baru.
Vec sjutra u zoru, zureci u cadjave grede iznad sebe, starac je zacuo potmuli pucanj.

- Cujete li? To su crnogorski topovi! - zivnuo je i s naporom se pridigao. - Da, da! Dolaze ovamo!

Ilija je ustao i uzurbano se poceo spremati.

- Kuda ces, sine? - brizno ga je upitala majka.

- Da se pridruzim nasima - rekao je Ilija,

- Pricekaj, ne istrcavaj se, opasno je - savjetovala ga je majka.

A djed ga je podsticao:

- Samo naprijed, sinko! Ti si vec iskusan ratnik i moji savjeti nijesu ti potrebni. Eh, kad bih imao zdravlja i snage, posao bih i ja s tobom. Sve do nedavno nadamo sam se da cu s puskom priteci u pomoc Crnogorcima kad napadnu Bar. Ali, moja svijeca je dogorjela. Idi, sinko, bori se za sebe i za mene. Sa srecom! - blagoslovio ga je djed na rastanku.

Zabrinuta majka pratila ga je pogledom sve dok nije zamakao iza brda.

Turski granicari iz sutormanske tvrdjave, nasavsi se pod udarom crnogorske artiljerije, pobjegli su niz planinu. Medju barskim Turcima nastala je pometnja. Svi su se na brzinu sklonili iza debelih gradskih bedema. Crnogorci su namjestili topove na Krscu i poceli bombardovati grad. Videci u Barskom polju veliku crnogorsku vojsku, uplaseni turski vojnici iz tvrdjave na Volujici onesposobili su topove i pobjegli obalom prema Ulcinju. Bez prave borbe pala su i utvrdjenja na Haju i Nehaju. Tako je sva obala od austrijske granice do Ulcinja bila u crnogorskim rukama.

Ilija Stanisic se javio kao dobrovoljac komandantu crnogorske vojske Masu Vrbici. Rekao je da je kao ucenik Hercegovackog ustanka rukovao topom, pa je odmah postavljen za komandanta artiljerijske posade na Volujici. U toj tvrdjavi zateceno je pet glomaznih starih topova, zalivenih rastopljenim olovom. Kao vjest miner, Ilija je eksplozivom ocistio topovske cijevi i osposobio ih za djejstvo.

Knjaz Nikola se sa crnogorskim glavarima uputio u oslobodjeni Pristan. Zeljni mora, svi su se nasli na njegovoj obali. Zagazili su u plicak, neka su se umili a neki i popili slanu vodu. U tom zanosu, pjevajuci i pucajuci, popeli su se na Volujicu i usli u tvrdjavu. NJihov dolazak Ilija i ostali artiljerci docekali su topovskim pucnjima. Knjaz je Iliji dao veliki pomorski durbin da bi lakse raspoznavao zastave na brodovima koji budu prilazili. Zatim se sa pratnjom spustio na Pristan i otpocinuo u kuli Selim-bega Barskog.

Zarom na fitilj

Ubrzo je cnrogorskoj komandi stigla obavijest od Ilije da iz Ulcinja dolaze dvije oklopnjace. Turski brodovi zasuli su topovskim granatama tvrdjavu na Volujici. Crnogorski tobdzije uzvratili su paljbom, ne uklanjajuci se od granata koje su se oko njih rasprskavale. Ilija je vjesto rukovao sa dva topa. Uspio je da sa dvije granate pogodi prvu oklopnjacu, kojoj to nije mnogo naudilo, ali je ipak bila prinudjena da se vise udalji od obale. Ogromna topovska djulad sa turskih brodova cesto su prebacivala Volujicu i, padajuci u more, podizala velike slapove vode. A one granate koje su pogadjale tvrdjavu i okolinu ostavljale su tragove silnog djejstva.

Opet su 1. decembra 1877. dosle tri oklopnjace i granatama osule Volujicu, koja se nije mogla vidjeti od gustog dima. Crnogorska posada neprekidno je gadjala brodove. Ilija je nanisanio u oklopnjacu "Orkanija" koja se priblizila obali, ali ovlazeni fitilj na topu nije se mogao upaliti. U ocajanju, sakama je zgrabio pregrst zara i bacio ga na fitilj. Top je grunuo, a granata pgodila dimnjak "Orkanije". Sagorjelim prstima nije vise mogao rukovati topovima. Previjajuci se od bolova, nastavio je da komanduje svojoj posadi. Kad je pred noc prestao artiljerijski dvoboj, u tvrdjavi na Volujici ostala su dva mrtva crnogorska vojnika i 14 ranjenih. Knjaz Nikola je dosao u tvrdjavu da pohvali i nagradi junake, a tobdzijskom komandiru Iliji Stanisicu urucio je visoko odlikovanje - Krst sv DJordja i unaprijedio ga u cin kapetana.

Poslije dvomjesecne opade, posto su turski glavari izgubili svaku nadu, predali su Bar 9. januara 1878. Kapetan Ilija docekao je slobodu sa tri izgorjela prsta. Pohitao je kuci da radost pobjede podijeli sa djedom i majkom. Ponio je i svoj orden da njime o raduje djeda. Na pragu kuce docekala ga je majka.

- Dobrodosao, sine! A sto ti je vezana ruka?

- Nista, majko, rana ce brzo zarsti - odgovorio je Ilija. - A kako je djed?

- Cuo je on za tvoja junastva i zelio da vidi orden, ali nije docekao. Juce smo ga sahranili.

Ocvrslom ratniku iskrala se suza. Posao je na groblje i svoj orden polozio na djedovu nadgrobnu plocu.

- Evo, djede - tiho je kazao - to je nas zajednicki orden.

Kapetan Ilija se ozenio i ipoceo obradjivati zemlju. Sa zgrcenim prstima nije mu bilo lako orati i kopati. Za ratne zasluge dobio je veliko imanje u Zaljevu. Neko vrijeme bio je domar u vili "Topolica". Rado je cinio usluge knjazu i njegovoj porodici. Najcesce se druzio sa knjazevim sinom Mirkom, isao je sa njim u lov i ribolov. Jednom, zeleci da istakne svoje streljacke sposobnosti, vojvoda Mirko se obratio grupi crnogorskih oficira:

- Ko od vas smije da mu gadjam cigaru u ustima?

Oficiri su cutali. Niko nije htio da se nepotrebno izlaze opasnosti.

- Zar medju vama hrabrih? - zacikvao ih je Mirko.

Tobdzija sa Volujice nije mogao dozvoliti da se posumnja u njegovu hrabrost.

- Ja cu! - smjelo se odazvao.

Stavio je cigaru u usta i stao mirno. Mirko se izmakao dvadesetak metara, izvadio revolver i nanisanio. Oficiri su netremice i sa strepnjom ocekivali pucanj. Svi su streknuli kad je revolver opalio. Zrno je prepolovilo cigaru. Zadivljeni ificiri pohvalili su dobrog strijelca. Ali, kad je knjaz za to saznao, izgrdio je i sina i kapetarna Iliju.

Knjaz u Ilijinoj kuci

Dok ga je knjaz grdio, kapetan Ilija je gledao preda se i premjestao s noge na nogu kao djacic kojeg ucitelj grdi zbog nestasluka. Kad je knjaz ucutao, kapetan se najzad osmjelio da kaze:

- Gospodaru, imam zelju da dodjes u moju kucu. Smokva je sazrela, a bice i drugog voca.

- Smokva, velis! - priupitao je knjaz.

- Jeste. Dobra sorta, moj djed je donio sadnicu iz Carigrada.

Knjaz je prihvatio poziv i time Iliji pricinio veliku radost.

Izuzetna je cast dojucerasnjem pecalbaru da u svojoj kuci doceka gospodara Crne Gore. To ce mu podici ugled medju komsijama. Neka mu se Spicani dive i zavide!

Na stolu pred knjazom naslo se raznog jela, pica, i voca, a on je najvise volio da sam bere smokve.

- Bas su ukusne - govorio je jeduci jednu za drugom.

Pun zadovoljstva, Ilija se jos jednom sa zahvalnoscu sjetio svoga djeda. Otada nikome nije dozvoljavao da sa tog stabla bere ni zrno, pa su prezreli plodovi sami padali. Nadao se da ce gospodar jos koji put pozeljeti da se sladi njegovim smokvama.

Kada je knjaz Nikola 1883. godine otisao u Petrograd na krunisanje Aleksandra RRR, sa sobom je poveo kao licnog ljekara srpskog pjesnika Jovana Jovanovica Zmaja i devet crnogorskih junaka koji su se istakli u ratu sa Turskom. Jedan od njih bio je i Ilija Stanisic. Knjaz je predstavio Aleksandru Trecem svoju pratnju, posebno isticuci ratne podvige devet junaka. Novokrunisani ruski car poklonio je svakome po jedan casovnik, na cijem je poklopcu ugravirano „A RRR".

Knjaz Nikola je poklonio Zmaju veleljepni Ismail-pasin dvorac, pedeset rala obradive zemlje i 200 stabala maslina. Nadao se da ce se Zmaj pod starost nastaniti u Baru i u toj blagoj klimi nastaviti svoj knjizevni rad, a i potpomoci kulturni razvoj Crne Gore. Pozvao je Zmaja u goste, sto je ovaj rado prihvatio. Sa svojim bratom Kornelijem, Zmaj je doputovao u Kotor 8. avgusta 1888. Knjazevim fijakerom prevezli su se na Cetinje, gdje je iste veceri u njihovu cast priredjena svecana vecerad u Dvoru. Poslije dvodnevnog boravka na Cetinju, Zmaj i Kornelije su posjetili Podgoricu, a zatim se uputili prema Baru. Od Virpazara do Pristana vozili su se po novom putu, dovrsenom upravo te godine. Odsjeli su u vili „Topolica", gdje ih je docekao kapetan Ilija Stanisic, Zmajev znanac sa putovanja u Petrograd, gdje su prisustvovali krunisanju ruskog cara. Zmaj se zagledao u njegovu lijevu saku i rekao:

- Što ne operises te tri zgrcena prsta, Ilija? Mogu se oni izlijeciti.

- Hvala, doktore. - odgoviro mu je Ilija. - Ovi prsti su odradili svoje i obezbijedili me do kraja zivota. Neka ih ovakvi kakvi su!






----------------------------------------------





Primjer bratstva i sloge

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila historija

- Cak i ruski car zna za tvoja tri izgorjela prsta! - rekao je Zmaj kroz smijeh.

Sjutradan je Zmaj zelio da vidi dvorac koji mu je knjaz poklonio. Fijakerom, u pratnji kapetana Ilije i svog brata Kornelija, uputio se prema pristanistu. Bio je odusevljen velelepnim dvorcem. Dopala mu se i blaga barska klima. Baranima, koji su ga predusretljivo i gostoljubivo pratili na svakom koraku, obecao je da ce se ubrzo vratiti i duze boraviti medju njima. Ali, obecanje nije ispunio. Tako je on samo formalno bio vlasnik veoma vrijednosg imanja, od kojeg nije imao nikakve koristi.

Po njemu je raskosni Ismail-pasin dvorac dobio naziv Zmajevac.A Ilija Stanisic, u narodu poznat kao kapetan Ilija, dozivio je duboku starost na svom imanju u Zaljevu.

Knjigoljupci

Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine u oslobodjenom Baru stvoreni su uslovi za razvoj kulture i obrazovanja.

Jos iste godine osnovana je prva osnovna skola, a zatim je pokrenuta inicijativa za osnivanje citaonice.

Ideja je potekla od Toma Oraovca, ucitelja i pjesnika, koji je u to vrijeme boravio u Baru i obavljao duznost glavnog intendanta jedinica crnogorske vojske.

Znatnu pomoc pruzio mu je i ucitelj barske skole Dusan Brkanovic, koji je bio i prvi bibliotekar novoosnovane Barske narodne citaonice.

Akciju su podrzali najugledniji gradjani Bara, pa i oni koji nijesu znali ni da se potpisu.

Osim vec pomenutih Oraovca i Brkanovica, osnivaci i redovni clanovi Citaonice bili su:

kapetan Vuko Pejovic,
Dule-beg Skanjevic,
dr J. Teodorides,
don Vika Kkolovic,
pop Savo Popovic,
hodza Sabic,
J. B. Vlahusic,
Stijepo Gregovic,
kapetan Pero Uskokovic,
Hadzi-beg, Matija Hila,
Ahmet-aga Skejovic,
Ivo Novakovic,
Zef Debelja,
Risto Damjanovic,
Pal Fistan,
Musto Becov,
potkomandir Stevo Novakovic,
Simo DJuraskovic,
DJuro Marka Bozova,
DJoko Milosev,
Petar Ilickovic,
Nikola Obrvas,
Risto Ukmanovic,
Jovo Popovic,
Ilija Stanisic,
Aljo DJokic,
Gorgoli Rusi,
Arso Dabanovic,
Marko Dabanovic,
Krsto Dabanovic,
Puga Berat,
Tomo Kraljicanin,
Petar Noca,
Sulejman Karalkas,
DJuro Martinovic,
Petar Kaljica,
Stevo Pejovic,
Tomas Hajdukovic,
dr Misic, Nikola Bilic,
Petar Francesko,
Milo Dabanovic,
Redzep Sehovic,
Milo Jovovic,
Kale Damjanovic i
Savo Dabanovic

Nabrojali smo imena svih utemeljivaca Citaonice, jer ne bi valjalo da bilo koga od njih izostavimo-„nek ostane da se i druga pokoljenja ugledaju na ovi rijetki primjer bratstva i sloge jer su clanovi istina jednokrvna braca ali od tri vjeroispovijeda" /„Glas Crnogorca"/.

Na dan osnivanja Narodne citaonice, prostor pred njom bio je prepun naroda. Tri djaka su dosla do ulaza i zamolila da i njih prime u clanstvo.

Jedan od djaka-osnivaca Citoanice bio je i Milo Jovovic, koji je ubrzo poslije zavrsene skole poceo da pise pjesme i da ih objavljuje u gotovo svim onda poznatim listovima i casopisima na srpskom i hrvatskom jeziku.

U Barskoj narodnoj citaonici, koja se nalazila u omanjoj zgradi na ulazu u Pjacu, okupljali su se napredni ljudi, koji su u razvoju kulture vidjeli i brzi napredak ovog zaostalog kraja.

Mnogi darodavci pomagali su Citaonicu novcem i knjigama.Odlakskom ucitelja Dusana Brkanovica iz Bara, Citaonica je neko vrijeme ostala bez bibliotekara.

O njenom radu nema podataka sve do 1891. godine, kada je donesen ustav Drustva Barske citaonice, kojim je utvrdjen njen zadatak: da siri prosvjetu i jaca uzajamnu slogu i toleranciju medju stanovnistvom razlicite vjeroispovijesti i narodnosti.

Biblioteka je radila sve do pocetka Prvog svjetskog rata.Prvi predsjednik Odbora Narodne citaonice bio je Tomo Oraovac, jedan od najobrazovanijih ondasnjih stanovnika Bara. Rodjen je u Oraovu, u Kucima, 6. oktobra 1853.

U ranom djetinjstvu preselio se na Cetinje, gdje se skolovao. Pripadao je prvoj generaciji cetinjskih bogoslovaca /1869/. Po zavrsetku bogoslovije postavljen je za ucitelja na Zdrebaoniku kod Danilovgrada, a zatim je predavao u Osnovnoj skoli na Cetinju. Inicirao je sazivanje prve skupstine crnogorskih ucitelja, koja je odrzana 1874. godine.

U govoru na toj skupstini zalagao se za ukidanje tjelesnih kazni u skolama.Pocetkom crnogorsko-turskih ratova prestao je rad skola, a Oraovac je postavljen za glavnog administratora pri prijemu pomoci u namirnicama od Rusije.

Boraveci u Baru kao glavni vojni intendant, zabiljezio je nekoliko zanimljivih podataka iz proslosti toga kraja. Opisao je neobicnu istoriju krsta zetskog kneza Vladimira, koji se cuva od 1018. godine do danas.

Dobitnik je nekoliko visokih odlikovanja.Tomo Oraovac je ucesnik tajnog pokreta za uvodjenja ustavnih sloboda i parlamentarizma u Crnoj Gori.

Dosao je u sukob sa vlascu i posebno sa vojvodom Masom Vrbicom, ministrom unutrasnjih djela Knjazevine Crne Gore.

Osudjen je na smrt, ali ga je knjaz Nikola pomilovao i protjerao iz Crne Gore. Posto je dobio pasos, on je legalno napustio crnogorsku drzavu i emigrirao u Srbiju, gdje je ostao do kraja zivota. Umro je 1939. godine u Beogradu, u 86. godini zivota.

Pisao je lirske pjesme i spjevove, a potkraj zivota memeoarsku gradju i anegdote. NJegovo knjizevno stvaralastvo bilo je umnogome odredjeno politickim angazmanom i licnim stavovima.

Poezija mu se odlikuje romanicarksim glorifikovanjem proslosti i starog patrijarhalnog morala, kao i satiricno-politickim tonom, cime se deklarisao kao pobornik narodne slobode.

Znacajnija su mu djela „Crvena kula", „Komska vila", „Zalopojka Lovccenu" i „Besa i posestrima".

Interesantna je polemika koja se vodi i do danasnjeg dana da li autorstvo djela „Poslanica Marka Miljanova" pripada Oraovcu ili Marku Miljanovu.

Pojedine pjesme Toma Oraovca, ispjevane u Crnoj Gori, bila su vrlo poznate i popularne / „Sto si sjetan serdar Jole"/.

Poslije njegove smrti objavljene su anegdote „Znamenite Crnogorke". Dvoraz ZmajevacVeliki pjesnik Jovan Jovanovic Zmaj divio se crngorskom narodu i u svojim pjesmama slavio njegove pobjede.

Zelio je da posjeti Crnu Goru, a isto tako su i Crnogorci zeljeli da ga vide.

Knjaz Nikola, koji se vec bio procuo kao pjesnik, veoma je cijenio Zmaja i nastojao da ga primami u svoju drzavu i to ne kao gosta u prolazu, vec na duze, kao sto su tu zivjeli Laza Kostic, LJubomir Nenadovic, Sima Matavulj i drugi.

Zelio je da imenima ovih velikana pridruzi i ime proslavljenog Zmaja.

NJih dvojica prvi put su se susreli 1883. godine, kada je knjaz poveo Zmaja sa sobom u svojstvu licnog ljekara na put u Rusiju, gdje su prisustovali krunisanju Aleksandra Treceg.

Zmaj je 1886. godine u pismu knjazu Nikoli izlozio svoju ideju da se u Crnoj Gori pokrene list jugoslovenskog karaktera pod nazivom „Jugoslavija", a za urednika je predlozio svog brata Kornelija.

Bila je to smjela ideja u ono vrijeme, tridesetak godina prije nego sto je konstituisana drzava Jugoslavija.

Knjaz je odmah prihvatio predlog i kao mjesto izlazenja lista odredio Bar, s tim sto bi se u tom gradu osnovala i stamparija.

Za buducu barsku stampariju vezivao je i stampanje staroslovenskih katolickih knjiga.






----------------------------------------------






Radio veza preko Jadrana

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila historija

Naime, odmah poslije oslobodjenja Bara, knjaz je od pape zatrazio svoga arcibiskupa sa kompetencijama koje je barski arcibiskup imao jos od HR vijeka. Poslije dugih pregovora, 1887. godine potpisan je konkordat izmedju Svete Stolice i Crne Gore o statusu Barske arcibiskupije, a iste godine knjaz je od pape dobio i izuzetno vaznu saglasnost za upotrebu staroslovenskog bogosluzbenog jezika u katolickim crkvama barske arcibiskupije.

To je podstaklo i Hrvate da traze pravo na bogosluzenje na narodnom jeziku, sto je papa ubrzo i njima odobrio. Za arcibiskupa barskog postavljen je Simun Milinovic, kome je knjaz, racunajuci na buducu barsku stampariju, povjerio stampanje staroslovenskih knjiga.

Da bi slavnom pjesniku stvorio povoljne uslove za stvaralacki rad, knjaz mu je 1887. godine poklonio u baru Ismail­pasin dvorac, koji se nalazio nedaleko od pristanista, i 50 rala novoosusene zemlje sa 200 stabala maslina u Ulcinju. Knjaz se nadao da ce se Zmaj pod starost nastaniti u Baru i u blagoj barskoj klimi nastaviti svoj knjizevni rad, a i potpomoci kulturni razvoj Crne Gore.Ideja o pokretanju lista i osnivanju stamparije u Baru dobila je siroku podrsku i izgledalo je da ce se ostvariti. Ali, od toga nije bilo nista.Knjaz je pozvao u goste Zmaja, sto je ovaj rado prihvatio.

Narocito je jako zelio da vidi Bar i svoje imanje. Sa svojim bratom Kornelijem doputovao je u Bar avgusta 1888. Odsjeli su u vili „Topolica". Posto se malo odmorio, Zmaj je izrazio zelju da vidi dvorac koji mu je knjaz poklonio. Knjazevim fijakerom uputio se prema pristanistu, gdje se u podnozju Volujice nalazio veleljepni Ismail­pasin dvorac. Zmaj je bio njime odusevljen.

NJemu se veoma dopala barska klima i prirodne ljepote, ali naviknut na vojvodjansku ravnicu, uzasavao se visokih crnogorskih planina. Baranima, koji su ga predusretljivo i gostoljubivo pratili na svakom koraku, obecao je da ce se ubrzo vratiti i duze boraviti medju njima.

Ali, nije ispunio obecanje, jer nije htio da se lisi beckog i novosadskog komfora. Tako je on samo formalno bio vlasnik veoma vrijednog imanja, od kojeg nije imao nikakve koristi. Po njemu je raskosni Ismail­pasin dvorac dobio naziv Zmajevac.

Jovan Jovanovic Zmaj umro je 1904, a sljedece godine njegov dvorac je znatno ostecen od jakog zemljotresa. Ne zna se kada je sasvim porusen i uklonjen.

Stanica na Volujici

U relativno kratkoj istoriji Pristana, znacajno mjesto pripada pustanju u rad prve radio­telegrafske stanice na Volujici. Bila je to svecanost koja se pamti. Tog vrelog dana, 3. avgusta 1904. na Pristan je doslo nekoliko hiljaa ljudi iz okoline i veliki broj uglednih zvanica iz susjednih zemalja.

Tu su bile i najistaknutije licnosti drustvenog, kulturnog i javnog zivota Crne Gore, sa knjazom Nikolom na celu. Jos veci od njega, u tom istorijskom trenutku, bio je pronalazac bezicne radio­telegrafije Guljelmo Markoni.

Svi oni popeli su se na vrh Volujice da bi prisustvovali toj svecanosti.Skupu se najprije obratio ministar inostranih djela Crne Gore Gavro Vukovic, a zatim su govorili italijanski ambasador Kuzani i sam pronalazac, koji je pozdravljen burnim pljeskanjem i klicanjem.

Sa nestrpljenjem je ocekivan istorijski trenutak kada ce prvi radio­talasi biti upuceni sa stanice na Volujici prema slicnoj stanici u San Kataldu kod Barija.

Radio­telegrafisti su otkucali prve telegrame za Bec, Petrograd, Rim i Beograd. Iz tih evropskih prijestonica ubrzo su stigle cestitke crnogorskom knjazu od vladara Austro­Ugarske, Rusije, Italije i Srbije. NJihove cestitke, prenesene bezicnim putem, sjutradan su objavili neki evropski dnevni listovi.

Otvaranje radio­telegrafske stanice u Baru predstavlja znacajan korak ka buducnosti ondasnje geografski male, ekonomski nerazvijene i ratovima opustosene Crne Gore. Tome cinu prethodilo je potpisivanje ugovora sa Guljelmom Markonijem u Londonu 5. maja iste godine, koji je potom potvrdio i generalni direktor posta i telegrafa Crne Gore.

Markoni je preuzeo obavezu da finansira izgradnju stanice uz pravo koriscenja za deset godina. Prema ugovoru, stanica bi u vrijeme eventualnog rata presla u vlasnistvo crnogorske drzave, cija je vlada imala pravo da kontrolise sadrzinu emitovanih telegrama.

U registru Savezne kancelarije za medjunarodni telegrafski saobracaj u Bernu moze se procitati da je stanica crnogorska, da radi na talasnoj duzini od 500 metara, sa dometom 200 kilometara.

Preko stanice na italijanskoj obali Jadranskog mora mogla je da saobraca „sa ma kojim krajem svijeta".Za kratko vrijeme osposobljeni su prvi crnogorski radio­telegrafisti Stevan Stiljanovic, Jovan Crncevic i Jagos DJurovic, koji su tri mjeseca poslije pustanja u rad potpuno preuzeli posao u stanici.

Radio­telegrafska stanica na Volujici bila je telefonskom linijom povezana sa svim postama u Crnoj Gori, odakle su svakodnevno stizali telegrami koji je trebalo uputiti u svijet.

Samo prve godine proslijedjeno je preko 18.000 rijeci, vecinom novinskih izvjestaja stranih dopisnika. Ipak, prihodi su bili nedovoljni da izmire sve obaveze prema korisnicima, a to su bili: Uprava posta Italije, Uprava posta Crne Gore i Markoni.

Najvise stete imao je vlasnik stanice Markoni, koji je svoja prava ustupio Crnoj Gori, a na dalje koriscenje preuzelo ju je Barsko drustvo.

Stanica je uspjesno radila sve do pocetka 1913. godine, kada su njen rad i veze sa San Kataldom poceli da remete pogorsani medjunarodni odnosi.

Italijanska vlada sve se vise orijentisala na novu vezu Skadar ­ Brindizi, tako da barska radio­telegrafska stanica nije vise normalno radila. Tek sto je objavljen Prvi svjetski rat, 8. avgusta 1914, austrougarska flota je topovima razrusila radio­elegrafsku Stanicu na Volujici, kao i njene antene visoke po 47 metara.

To je bila odmazda za pomoc koju je Crna Gora pruzila napadnutoj Srbiji. Tacno deset godina poslije pustanja u rad, ova stanica je prestala da radi. Uzaludni su bili pokusaji da se ponovo osposobio, pa je krajem 1914. godine demontirana.

Mali barski voz

Crna Gora je 1878. godine dobila izlaz na more i nastojala da zeljeznickom prugom poveze Bar sa unutrasnoscu. Bez uspjeha su ostali pregovori sa Francuzima, pa je prvu zeljeznicu, istina minijaturnu, dobila ulaganjem italijanskog kapitala preko Barskog drustva /Compagnia di Antivari/.

Ugovor o gradnji barskog pristanista i pruge Pristan - Virpazar potpisan je 1905. godine, a koncesija tom drustvu data je na 60 godina.Otvaranje radova bilo je za Barane i doseljenike dugo ocekivana prilika da stogod zarade.

Nadnice nasih radnika, u odnosu na italijanske na istim poslovima, bile su znatno nize. No, i to je bilo korisno za ovaj osiromaseni kraj, a uz to nasi mladi radnici su na gradilistima i u radionicama izucavali zanate.

Prva probna lokomotiva sa komisijom krenula je iz Bara za Virpazar 13. septembra 1908. Pruga je vijugala uz strme sutomorske padine, prolazila pri vrhu planine kroz tunel i izlazila na drugu stranu Sutormana.

Zatim je krivudala kroz selo Limljane, na kojem su se nalazile cak tri zeljeznicke stanice: Dubrava, Limljani i Donji Kraj. Posto je presla 43 kilometra, probna lokomotiva je usla u svecano ukraseni Virpazar, gdje je priredjeno veliko narodno veselje.

Redovan saobracaj poceo je 2. novembra iste godine. Izostala je ocekivana rentabilnost zeljeznice, jer se prevoz robe i putnika od Bara preko Virpazara, Plavnice i Podgorice obavljao veoma sporo, a kapaciteti su bili mali. Ipak, valja reci da se u to vrijeme u Baru zivjelo bolje i aktivnije.







---------------------------------------------






Uz Sutorman, niz Sutorman

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila historija

Italijani su postavili kolosjek sirine 75 cm, jedini te vrste, kako se na njemu ne bi koristile druge lokomotive. Zbog toga je osoblje zeljeznicem moralo da vise od 50 godina krpi i popravlja dotrajali vozni park. NJihove plate bile su male. Najteze ih je pogodila odluka da se radnici placaju samo onda kada su na vozu. To je bio povod za prvi strajk. Toga dana voz nije posao za Virpazar. Medjutim, radnici nijesu bili jedinstveni, neki su se pokolebali i pristali da rade. Najuporniji strajkaci su otpusteni. Uslijedilo je jos nekoliko bolje organizovanih strajkova, poslije kojih je Barsko drustvo moralo da ozbiljnije vodi racuna o pravima radnika.

Ostalo je za pricu kako je 1937. godine brzonogi Vojin Radovanovic pretekao voz. Sjedeci u veselom drustvu, on se opkladio da ce prije voza stici na sutormansku stanicu. Opkladu je dobio, pa je bilo dosta sale i zadjevica na racun sporog voza. Ali, Vojina vise niko nije mogao nagovoriti da se utrkuje s vozom, jer su ga jako boljeli nozni misici. A voz se, polako ali sigurno, vise od pet decenija svakodnevno peo uz strme planinske strane. Izdrzao je tri rata: balkanski i dva svjetska. NJime su se prevozile mnoge vojske: crnogorska, austrougarska, jugoslovenska, italijanska, njemacka. Od aprila 1941. voz je uz Sutorman vukao vagone pune Italijana, voz koji su oni mnogo ranije izgradili iz strategijskih razloga. U pocetku su se ponasali kao da su dosli u zemlju koju im je u miraz donijela njihova „redjina". Ali, ustanici su 13. jula poremetili njihov ugodan zivot. Otada su se preko Sutormana prevozili s puno straha. Vrebala ih je opasnost iz brda, punih partizana. Jednog dana 1944. godine partizani su kod Boljevica napali voz pun njemackih vojnika. Iz prevrnutih vagona pored pruge dva dana je sukljao plamen i dim.

Odmah poslije oslobodjenja, zeljeznica je nacionalizovana. Pretovarene kompozicije svakodnevno su prevozile gradjevinski materijal za podizanje porusene Podgorice. Posljednji zadatak stari barski voz obavio je pri izgradnji nove zeljeznicke pruge Bar - Titograd. To je bila njegova dostojna odmjena. A kad je sirokim kolosjekom iz Titograda stigla u Bar prva kompozicija, stari voz je otisao u muzej.

Djelic crnogorskog mora

Grad Bar, podignut 4 kilometra od mora, nije bio tipicni primorski grad, ali je zahvaljujuci blizini pristanista ucestvovao u pomorskoj trgovini. Krajem srednjeg vijeka barska luka bila je utvrdjena i imala je potrebna spremista za robu. Barani nijesu bili pomorci, pa su bili prinudjeni da koriste usluge dubrovackih, kotorskih i drugih brodara.

Engleska je jos 1850. godine trazila dozvolu od Turske da u Skadru osnuje slobodnu carinsku zonu i da strani brodovi pod povoljnijim uslovima ulaze u luku Bar. Upravo te godine engleski brodovi su u vecoj mjeri poceli da pristaju uz barsku obalu. Medjutim, ideja Engleza nije realizovana jer je Turska, zbog znacaja barske luke, namjeravala da je utvrdi i pretvori u ratnu luku, preko koje bi priticale vojne snage za borbu protiv Crne Gore. No, „bolesnik na Bosforu" nije bio u stanju da ostvari te planove.

Zatvorena u svoja brda i odsjecena od svijeta, Crna Gora je nastojala da dobije izlaz na more. Trazila je 1867. godine od Turske da joj dodijeli jednu uvalu u Spicu ili Canju, gdje bi se izgradila crnogorska luka, na kojoj bi se vila francuska zastava. Otomanska Carevina to nije dozvolila, pa je Crna Gora bila prinudjena da oruzjem za sebe izbori djelic mora.

Crnogorci su osvojili Bar 1878. godine, ali su pomorska prava Crne Gore bila ogranicena jos tridesetak narednih godina. Prema cl. 29. Berlinskog ugovora, Crna Gora nije smjela drzati u barskoj luci ratne brodove, a luka Spic sa utvrdjenjem Haj-Nehaj ostala je u austrijskim rukama. Austro-Ugarska je takodje imala pravo sanitarne i policijske kontrole u barskoj luci.

Radi osiguranja prava i bolje organizacije posla u lukama, Crna Gora je osnovala kapetanstva luka. Za luckog kapetana na Pristanu postavljen je Antun Zakarija iz Stona, austrijski drzavljanin koji je od crnogorske vlade primao platu od 2.400 forinti u srebru.

Cim je dobio telegram o postavljenju, Zakarija je iz Trsta parobrodom otputovao u Budvu, a zatim nastavio brodicom na vesla, jer tada parobrod nije pristajao u Baru. On je u pismu ministru Masu Vrbici naveo sta treba obezbijediti za normalan rad kapetanstva luke. Kao prvo, trebalo je na licitaciji otkupiti privatnu kucu Luke Trcete, a zatim je popraviti. Neophodno je bilo popraviti i karantinsku zgradu, koja se takodje nalazila na pristanistu. Drveni gat za vrsenje trgovackih operacija bio je sasvim dotrajao, trebalo je izgraditi novi, od kamena, i to prema istoku, kako bi brodovi bili zaklonjeni od vjetrova i valova. Fenjer na Volovici /sada Volujica/ nije nasao jer su ga, kako mu je kazao kapetan Ilija Stanisic, odnijeli Turci pri povlacenju. Prilozio je nacrt fenjera sa potrebnim podacima koje je uz narudzbu trebalo poslati u Trst. Trebalo je jos nabaviti namjestaj, stampati formulare, izraditi grb, pecat, zastave i dr.

Luka se osposobljava

Novi fenjer stigao je i „uzgan" na rtu Volujice 27. novembra 1879. Prvi svetionicar bio je Petar Kalica iz Susanja, koji je taj posao obavljao i ranije, pod turskom vlascu. Iste godine pocelo je da radi Kapetanstvo luke na Pristanu, pa je time i Bar ukljucen u pomorski saobracaj. Veci brodovi su ostajali ukotvljeni u zalivu, odakle su putnici camcima prevozeni do pristanista.

Sljedece godine Anton Zakarija je uspostavio lucku sluzbu u Ulcinju, Svetom Nikoli na Bojani i na Skadarskom jezeru.

Crna Gora je nastojala da unaprijedi pomorski saobracaj, u cemu je nailazila na mnoge teskoce. Zbog formalno-pravnih ogranicenja, knjaz Nikola je zahtijevao da tek formirana crnogorska flota na svoju zastavu stavi malteski krst /krstas/. Sa odlaskom Turaka, veliki broj ulcinjskih i barskih brodova zauvijek je otplovio prema Albaniji i Turskoj. U ulcinjskoj luci ostalo je 107 jedrenjaka, a u barskoj znatno manje. Ta dotrajala flota je od 1881. do 1889. godine izvezla u Trst 279.180 kg. ulja i znatne kolicine drvenog uglja, koze, vune, duvana, ukljeva, mesa, ljekovitog bilja, sijena i starog bakarnog posudja. Otuda su donosili: brasno, pirinac, manufakturnu robu, boje, zemljano i porculansko posudje, sibice, katran, sumpor, modru galicu i drugo.

Dok je zastarjela ulcinjska flota jedrenjaka postepeno propadala, Bar je postajao potencijalni nosilac modernog pomorskog razvitka Crne Gore. U pocetku je barska luka bila samo mandrac, skloniste od morskih talasa za nekoliko manjih jedrenjaka, koje je stitio nasip od kamenja i jednim drvenim gatom. Ipak, normalno je vrsen prihvat i otprema brodova, bila je uredjena sluzba mateoroloskog osmatranja i sluzba sanitarne inspekcije, koja je, prema potrebi, sprovodila karantin prispjelih brodova.

Godine 1905. Barsko drustvo, s italijanskim kapitalom, sklopilo je s crnogorskom vladom „Ugovor o gradnji i eksploataciji slobodnog barskog pristanista sa dodatnom slobodnom zonom i zeljeznicom od Pristana do Skadarskog jezera, kao i plovidbi mehanickim sredstvima po Skadarskom jezeru", s pravom koriscenja 60 godina. Time je crnogorska drzava, sa starim patrijarhalnim poretkom, ucinila veliki korak ka novom, kapitalistickom putu razvitka.





-----------------------------------------------





Dva zivota barske luke

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila historija


Kad je Austro-Ugarska 1908. godine anektirala Bosnu i Hercegovinu, u Crnoj Gori je doslo do masovnih protesta. Knjaz i vlada su izjavili da taj samovoljni akt ne odobravaju, ali da se istovremeno smatraju razrijesenim ostalih obaveza iz Berlinskog ugovora, ako se taj ugovor krsi aneksijom Bosne i Hercegovine.

Demonstranti su u Baru napali austrijski konzulat i sa njega skinuli grb. Spor je izgladjen i Austro-Ugarska je ukinula ogranicenja u vezi sa koriscenjem luke Bar, osim odredbe koja se odnoisla na ratne brodove.

Naime, velike sile su, uz pristanak Austro-ugarske, izmijenile dio teksta cl. 29. Berlinskog ugovora koji je u novoj verziji glasio: «Barsko pristaniste mora sacuvati karakter trgovackog pristanista, u njemu se nece moci podizati gradjevine koje bi ga pretvorile u vojno pristaniste». Time je prakticno Crna Gora dobila svojstvo pomorske drzave.

Naredne dvije godine u barsku luku je uplovilo nekoliko francuskih, italijanskih i austrougarskih eskadra, sto je bilo od izuzetnog znacaja za prestiz Crne Gore.

Radovi na luci sporo su odmicali i nazad zavrseni 1912. godine Izgradjeno je 250, umjesto ugovorenih 300 metara ozidanog kraja. Taj stari lukobran njemacki okupator je minirao i potpuno unistio u ljeto 1944.Poslije oslobodjenja pristupilo se obnovi luckog prostora.

Radove su izvodila gradjevinska prduzeca iz Splita, Bara i Beograda.

Preduzece Luka Bar osnovano je 1954. godine. Promet tereta preko barske luke stalno je rastao, narocito poslije pustanja u eksploataciju pruge Beograd - Bar.

S mnogo entuzijazma, a malo pocetnog kapitala, 1961. godine osnovana je prekookeanska plovidba.

Danas je to jedan od najvecih jugoslovenskih pomorskih prevoznika tereta.Maslina «barkinja»Maslina je od davnina najvaznija kultura barskog kraja. Mnogo je vrijednih ruku vjekovima podizalo maslinjake.

Nekada je zakon obavezivao mladica da mora zasaditi odredjen broj maslinovih stabala kako bi stekao pravo na zenidbu. Tako je nastalo bogatstvo koje se odrzava vec hiljadama godina.

Otuda narodna izreka: «Zori se kao Bar maslinama».Barsko ulje bilo je na glasu ne samo kao prehranbeni proizvod, nego i kao efikasan lijek za razna oboljenja.

Osim ulja, veoma je bila trazena i posebna vrsta soljene masline za jelo, koja se u Boki zvala «barkinja».

Prema jednom arcibiskupskom izvjestaju iz 1685. godine, Barani su se, u zamjenu za ulje, snabdijevali zitaricama iz Skadra. Dubrovacki trgovci i zanatlije najradije su svoj novac ulagali u barsko ulje. Transport ulja otezavao je u HIvijeku veoma razvijeno gusarstvo u Ulcinju i Albaniji.

Opasnost od gusara postojala je cak i pri utovaru ulja u barskoj luci, na sta ukazuje vrlo visoka osiguravajuca stopa od 4% na kratkoj relaciji od Bara do Dubrovnika. Sredinom HI vijeka znatne kolicine ulja iz Bara izvozene su u Srbiju.

Krajem turske vladavine proizvodnja ulja je znatno opala, jer maslinjaci nijesu obradjivani. Prerada maslina ostala je primitivna, kakva je bila mozda i prije dvije hiljade godina. Starinske uljare obicno su imale kaseve sa jednim kamenom za meljavu koji su okretali konji ili magarci. Prese za cijedjenje sa drvenim navojima cesto su se lomile.

Zbog malog kapaciteta tih uljara, masline bi se obicno uzegle zabog dugog zadrzavanja na skladistu. Od davnina do danas zadrzala se grcko-latinska terminologija koja se upotrebljava pri preradi maslina: mura, sintina, maina, palanga, brca, braca itd.

Prvu savremeniju uljaru sagradio je 1888. godine komandant crnogorske vojsek pri opsadi Bara vojvoda Maso Vrbica. Radila je na vodeni pogon i imala prese sa vozdenim navojima koje su bile mnogo jace od drvenih, pa se iz brace moglo iscijediti znatno vise ulja.

Braca Marici, trgovci iz Kolasina, podigli su 1927. godine modernu fabriku ulja u Drzaku, na mjestu gdje je nekada bio dvorac Selim-bega Barskog.

Industrijska postrojenja imala su kapacitet prerade 30.000 kilograma maslina dnevno, maslina nije dugo cekala na skladistu i nije dolazilo do njenog uzegnuca. Osim jestivog, rafiniranog ulja, proizvodjeno je i sulforovo ulje za izradu sapuna. Preradjena komina sluzila je kao pogonsko gorivo za masine, a pepeo za djubrenje zemlje. Tako je plod masline bio potpuno iskoriscen.

Vlasnici maslina su za svoj proizvod dobijali vise ulja, pa su bili zaintersovaniji da se vise posvete obradjivanju maslina. U periodu izmedju dva svjetska rata nastali su mnogi novi zasadi maslina u barskom kraju.Kad hladan sjeverac otrese sa stabala posljednje plodove, pocinje takozvana pozrnica. Tada vlasnici maslinjaka dozvoljavaju svakome da skuplja preostala rijetka zrna.

Po maslinjacima se razmile siromasne beracice i djeca, saginjuci se za svaku maslinu.Jednog jutra sve nas je uzbudila vijest da se zapalila stara maslina na Mirovici. Pohitali smo tamo, zabrinuti kao da smo culi vijest o smrti dragog prijatelja.

Prizor je zaista bio zalostan: izgorijela je sva unutrasnjost stabla. Znali smo da to niko nije namjerno uradio, jer u nasem kraju svi cuvaju maslinu kao svetinju. Vjerovatno se neka skitnica ili cobanin sklonio od hladnog vjetra u siroku supljinu stare masline i nalozio vatru da se ogrije. Kasnije je pozar zahvatio suve djelove masline i sigurno bi sve izgorjelo da vatru nijesu ugasili stanaovnici okolnih kuca.

Mislio sam da je to kraj ovom biljnom Metuzalemu. Ali, na nase veliko zadovoljstvo i ponos, stara maslina je opet ozivjela i ko zna koliko ce jos dugo odolijevati vremenu.

Zapovjednik kraljeve jahteIvu DJokicu pripada posebno mjesto u istoriji pomorstva Crne gore. Rodjen je u Gretvi, kod Starog Bara, 1885. godine.

Kao stipendist crnogorske vlade, pocetkom dvadesetog vijeka ucio je Pomorsku akademiju u Kotoru, koji je tada bio u Austro-ugarskoj. Mornarsku sluzbu obavljao je na italijanskim i austrougarskim brodovima.

Kao vec iskusan pomorac, postavljen je 1911. godine za zapovjednika crnogorskog parobroda «Jolanda», a sljedece godine povjerena mu je na upravljanje jahta kralja Nikole «Rumija».

Brod «Rumija» je poklon turskog sultana Abdulaha Hamida +-crnogorskom knjazu Nikoli, cija je svecana predaja obavljena pred Knjazevim dvorcem na Topolici 3. januara 1905. «Rumija» je imala parni pogon, dva jarbola i modernu navigacionu tehniku.

Prvih sedam godina kapetan broda bio je Niko Jankovic iz Herceg-Novog, a posadu su sacinjavali mornari iz Boke i Crne Gore. U to virjeme jahta je sluzila za izlete i kraca putovanja knjaza i clanova njegove porodice.

U toku Balkanskih ratova, pod zapovjednistvom Iva DJokica, prevozila je ratni materijal i prihvatala srpsku vojsku sa grckih transporta koja je upucena preko Soluna da pomogne Crnogorcima u osvajanju Skadra.

U pocetku Prvog svjetskog rata jahta je prevozila vojsku iz Bara u Medovu i obratno i teglila jedrenjake pune hrane. Zbog toga se nasla na meti austrougarske flote. U zoru, 2. marta 1915, uzmicuci pred neprijateljskim razaracima, torpiljerkama i podmornicama, «Rumija» je uplovila u barsko pristaniste.

Kapetan DJokic i posada iskrcali su se na obalu. Austrijanci su namjeravali da zaplijene taj najveci brod male crnogorske flote. U odbranu broda stupili su borci Crmnicko-primorskog batanjona, koji svojim slabim naoruzanjem nijesu mogli nauditi neprijateljskim plovnim objektima.

Oko branilaca luke rasprskavale su se topovske granate i mitraljeska zrna, pa su morali potraziti sigurnije zakone. Tom prilikom poginuo je vojnik Asan Dabezic iz Dobre Vode. Austrijske torpiljerke povezale su jahtu «Rumija», u namjeri da je tegle do Boke. No, zbog nevremena morali su od toga odustati. Torpedovali su je i potopili pedesetak metara od lukobrana.

Dok se srpska vojska povlacila preko Albanije, Ivo DJokic je bio upravnik luka u Skadru i Medovi.U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postavljen je za upravnika Lucke kapetanije u Baru i tu duznost obavljao dvadeset godina. NJegova zena i dvoje djece umrli su od tuberkuloze. Pocetkom tridesetih godina ozenio se LJubicom Jovanovic, koja je bila dvadeset dvije godine mladja od njega.





----------------------------------------------





Dva kandidata za grofa

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila historija



Iz tog perioda interesantno je njegovo sudjenje sa barskim nadbiskupom dr Nikolom Dobrecicem. Naime, Dobrecic je u svojoj biografiji, objavljenoj 1931. godine, naveo da njegova porodica vodi porijeklo od kuce Junkovica (Junki), kojima je navodno srpska kraljica Jelena Anzujska (1225-1314), zena kralja Urosa +, dodijelila titulu «Grofa od Krajine» ili «Grofa od Livara», kako se u izvorima pominje pomenuta titula.

Prema predanju, kraljica Jelena, putujuci iz Skadra prema Baru 1290. godine, svratila je u selo Livari kod nekog Junkija, kojem je zbog mnogih vrlina podarila plemicku titulu i to potvrdila poveljom.

Nadbiskup Dobrecic dosao je do te povelje i, smatrajuci da se ona odnosi na sve Dobrece, poceo je da se njome sluzi i upotrebljava grb Junkija (lik junca).

Plemicka titula imala je svoju vaznost u visim evropskim krugovima, u kojima se cesto kretao i Dobrecic.

On se svojom «plemickom titulom» najvise dicio na prijemima i predavanjima po Americi. Pomenutu titulu prvi je barskom nabdiskupu osporio Ivo DJokic, tvrdeci na sudu da povelja pripada njegovom ocu Filipu Matovu Junkiju, kasnije DJokicu, potomku porodice kojoj je srpska kraljica dala povelju.

Potom je Mirko Dragovic, novinar sa Cetinja, trazio od nadbiskupa novcanu pomoc za stampanje neke svoje knjige, prijeteci da ce u novinama objaviti DJokicevu tuzbu ukoliko ne dobije novac.

Dobrecic nije platio ucjenu i nekako je prebrodio sve te neprijatnosti, ali pokusaj prisvajanja plemicke titule donekle je okrnjio njegov ugled u sredini u kojoj je zivio.Krajem Drugog svjetskog rata, iako je vec bio u poodmaklim godinama, Ivo DJokic je ucestvovao u narodnooslobodilackoj borbi, a 1945. godine obnovio Lucku kapetaniju u Baru.

Dozivio je duboku starost i umro 1966. godine na Pristanu, gradu ciju je sdubinu dijelio sest decenija, ali nije docekao njegov kraj.

Zbog prosirenja luke, Pristan je srusio deset godina poslije njegove smrti.





Nadbiskup Dobrecic


Neobican zivotni put imao je barski nadbiskup Nikola Dobrecic.

Rodjen je 28. januara 1872. u Bartuli, kod Starog Bara. Imao je sest godina kada su Crnogorci oslobodili Bar od Turaka.

Bio je djak prve generacije novoosnovane Srpske osnovne skole. Potice od porodice Stanisic, ali je u skolski dnevnik upisan pod prezimenom Dobrec. To je naziv zaseoka nedaleko od Livara, na obali Skadarskog jezera, odakle mu je otac bio porijeklom.

Dok je ucio prvi razred, umro mu je otac. Na kraju skolske godine malesni Nikola imao je vrlo dobar uspjeh. No, da li je presao u visi razred? Hronicari su zapisali da je u barskoj skoli od 33 ucenika prvog razreda /medju njima je bilo i sesnaestogodisnjaka/ devet ostalo da «povtori» razred. Trojica od njih imali su zadovoljavajuci uspjeh, ali su morali opet poceti od pocetka jer su bili maleni - imali su po osam godina. A Nikola je tek bio navsrio sedmu godinu.

Poslije zavrsene osnovne skole Nikola je radio kao segrt kod starobarskog trgovca Marka Gurasa.

Na njegovu dalju sudbinu bitno je uticao splet slucajnih istorijskih okolnosti.

Konkrdatom izmedju Svete Stolice i Crne Gore 1886. godine bilo je dogovoreno da «radi pripreme crnogorskih mladica sposobnijeh da budu katolickijem svestenicima, Crnogorska vlada u sporazumu sa Arhiepiskopom barskijem, izbirace neke zasluzenije, koji ce se siljati u Rim da tamo svrse nauke, a radi iste svrhe Vlada ce izdavati njima pristojnu godisnju pripomoc».

Nikola je bio ostrouminiji od ostalih barskih mladica katolicke vjere, pa je 1890. godine, zajedno sa Markom Asticem, upucen u Rim.

Iako ponikao u primitivnoj starobarskoj mahali, Dobrecic se odlicno uklopio u svjetsko srediste katolicke crkve.

Uspjesno je zavrsio teologiju i filozofiju. Doktorirao je na oba fakulteta. Godine 1899. postavljen je za paroha u Zupcima, a od 1905. godine premjesten je na Cetinje, gdje je bio paroh katolicke crkve, gimnazijski profesor i prvi stenograf Crnogorske skupstine.



Prijem kod knjaza

NikoleGodine 1910, u jeku priprema za proslavu pedesetogodisnjice vladavine knjaza Nikole i predstojeceg proglasenja Kraljevine Crne Gore, umro je Oimun Milinovic, prvi arcibiskup obnovljene Primasije srpske.

On je revnosno tumacio teznje knjaza Nikole u pogledu uvodjenja staroslovenskog bogosluzbenog jezika u katolickim crkvama.

Knjaz je poslao opsiran telegram saucesca Barskoj arcibiskupiji i odmah poceo tragati za licnoscu koja bi dostojno zamijenila Milinovica.

Nije mogao dozvoliti da mu Vatikan posalje nekog stranca s kojim ne bi mogao saradjivati. Rekao je sekretaru da pozove Nikolu Dobrecica.

U zakazano vrijeme, mladi svestenik Dobrecic stigao je u Dvor.- Dobar dan, imenjace! - srdacno ga je pozdravio knjaz, rukovao se s njim i ponudio mu stolicu.

Dobrecic je bio vidno uzbudjen. Da bi ga oslobodio treme, knjaz je poceo pricati o Baru, rodnom mjestu Dobrecica.
- Vi sigurno volite svoj zavicaj, ali Bar je i meni veoma drag. Posvetio sam mu nekoliko pjesama. Kad god mi dopustaju drzavni poslovi, odlazim tamo da uzivam u blagodeti barske klime.

Narod kaze:
«Nema Bara do cara» - rekao je Dobrecic.

Govorio je o svom porijeklu i skolovanju, a pomenuo je u svoj objavljeni esej «Viktor Igo kao nacionalni i medjunarodni pjesnik».
- Znaci, bavite se i knjizevnoscu? - zainteresovao se knjaz.
- Da, pomalo pisem i pjesme. Ovih dana izlazi iz stampe moja prva zbirka poezije. Zamilio sam radnike Cetinjske stamparije da za Vas povezu jedan primjerak. Evo Vam ga!

Knjaz je uzeo knjizicu na cijim koricama je procito «Jubilarne pjesme».
- Zasto bas jubilarne? - upitao je.
- Zelio sam dati skroman doprinos obiljezavanju Vaseg jubileja, a prva pjesma posvecena je upravo Vama.

Knjaz je sa ocitim zadovoljstvom procitao prvu pjesmu, pa je iznenadjen zastao.
- Ota je ovo? Latinski?
- Jeste, ostale pjesme napisao sam latinski, italijanski i francuski.

Dobrecic je ostavio snazan utisak na knjaza, koji ga je preporucio papi za upraznjeno mjesto arcibiskupa barskog i primasa srpskog.

To nije proslo bez suprotstavljanja nekih koji su Dobrecica okarakterisali kao naklonjenog Rusiji.

Za njega se ponovo zauzeo knjaz, pa je konacno 1912. godine stupio na tu duznost.

Dobrecic se posebno angazovao u razvijanju i jacanju vjerske i nacionalne tolerancije.

Aktivno se ukljucio u pokret za ujedinjenje i stvaranje jedinstvene drzave Jugoslavije. Time je izazvao negodovanje kralja Nikole, koji ga je optuzio kod pape da se mijesa u svjetovne stvari i da je protivnik crnogorske krune.

Poslije oslobodjenja i ujedinjenja 1918. godine, Dobrecic je izdasno pomagao razvoj kulture, obrazovanja i zdravstva u Baru.

Pri katolickoj crkvi osnovao je djevojacki institut u kojem su casne sestre obucavale polaznice u krojenju, pletenju, prvoj pomoci, kucnoj njezi i vodjenju domacinstva.

NJegovim zalaganjem i sredstvima Arcibiskupije i Starom Baru je osnovano prvo zabaviste za predskolsku djecu sve tri vjeroispovijesti.

Pocetkom dvadesetih godina Dobrecic je pokrenuo akciju za izgradnju nove Arcibiskupije. Odabrao je lokaciju u Popovicima, na pola puta izmedju Starog i Novog Bara, predvidjajuci da ce tu biti centr buduceg velikog grada.

Radovi su poceli 1923. godine, ali i pored vrijednih priloga vjernika, nije bilo dovoljno sredstava za dovrsenje zgrade.

Kada su u Bar doputovali kralj Aleksandar i kraljica Marija, Dobrecic ih je pozvao da budu njegovi gosti. U pocetku kralj je odbijao, ali ipak prihvatio poziv. Morali su pjesice ici uz strme puteljke do Gretve. Stigavsi pred skromnu biskupsku kucu, Dobrecic je rekao:
- Eto gdje zivi arcibiskup barski i primas srpski!

Visoki gosti boravili su u njegovom domu cetiri dana. Zorio se pred Starobaranima, vodeci kraljicu pod ruku.

Kralj mu je poklonio cetiri i po miliona dinara za izgradnju Arcibiskupije, koja je dovrsena 1927. godine.

Za potrebe Arcibiskupije kaptiran je izvor u Sustasu, a zatim su, uz ucesce opstine i sreza, cijevi sprovedene po Barskom polju sve do mora, sto je za stanovnistvo bila nasusna potreba.






--------------------------------------------





Ford odustaje od Sutomora

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila istorija


Na putovanju po Sjedinjenim Americim Drzavama, Dobrecic, se upoznao i sprijateljio sa cuvenim fabrikantom automobila Henrijem Fordom. U zelji da pospjesi ekonomski razvoj barskog kraja, izdejstovao je da Fordova fabrika otvori jedan pogon u Sutomoru.

Na osnovu tog dogovora, jedna grupa mladica iz Bara upucena je u Ameriku da se strucno osposobi za rad u fabrici. Bilo je to u vrijeme velike ekonomske krize. Osim toga, pojavile su se opcije iz nekih drugih krajeva Jugoslavije, doslo je do rasprave i razmimoilazenja, u cemu je Ford vidio nesigurnost za svoje poslove, pa je odustao od gradnje fabrickog pogona u Baru.

Dobrecic je mnogo putovao, odrzavao kontakte sa mnogim uglednim savremenicima i dozivio mnoge pocasti. No, imao je izvjesnih neprijatnosti koje su mu zagorcale zivot.

Bio je jedan od potpisnika antisokolske poslanice 1932. godine, sto je okarakterisano kao neprijateljski akt i iazvalo sukob izmedju njega i lokalnih vlasti.

Nikola Dobrecic se u nacionalnim smislu deklarisao kao Srbin, Jugosloven, a u prepisci sa srpskim politicarima izmedju dva rata prenaglasavao je svoje nacionalno srpsko porijeklo i indirektnu vezu sa lozom Nemanjica.U toku Drugog svjetskog rata Dobrecic je izdasno pruzao pomoc u namirnicama, odjeci i obuci srpskim i crnogorskim izbjeglicama sa Kosova i Metohije. Albanski kvislinzi ubili su u Ulcinju doktora Dejana Mijuskovica.

Da bi zastitio njegovu suprugu Ibiku i maloljetnog sina, Dobrecic ih je primio u svoju kucu. Uradio je to i po cijenu opasnosti po zivot, jer je Ibika bila Jevrejka, a njemacki garnizon se nalazio u neposrednoj blizini.

Uspio je da nju i jos dvoje Jevreja, koji su se sklonili kod njega, uputi u Livare, odakle su se prikljucili partizanima.Poslije oslobodjenja bile su nepovoljne okolnosti za obavljanje duhovnicke duznosti.

Najvise neprilika imao je zbog potpisa ‘‘Pastirskog pisma’‘, koje je bilo ostro suprotstavljeno novoj vlasti u Jugoslaviji. Prvi potpisnik bio je Alojz Stepinac, koji je i predsjedavao Biskupskoj konferenciji u Zagrebu 1945. godine. Drugi po redu potpisnik bio je dr Nikola Dobrecic.

Na predizbornom skupu u Starom Baru Dobrecica su kritikovali Svetozar Vukmanovic Tempo i Radonja Golubovic, ministar za unutrasnje poslove NR Crne Gore, a on se pravdao da je pismo potpisao zbog vjerske discipline, da je u Zagrebu ‘‘osudio pastirsko pismo kao neprijateljski akt’‘ i dodao da nije spreman da u starosti skida svestenicku odoru.Nikola Dobrecic umro je krajem 1955. godine u Zagrebu, gdje ga je udario tramvaj slomivsi mu nogu u kuku.

Sahranjen je u svojoj zaduzbini, crkvi sv. Nikole u Baru.


Vrijeme sjednika

Danasnjem mladom covjeku, koji je na televiziji slusa raznovrsnu muziku, gleda dramu, balet i svakojake spektakle sirom svijeta, tesko je i da zamisli kakav je bio kulturno-zabavni zivot pocetkom dvadestog vijeka. Tada u Baru nije bilo kulturno-umjjetnickih drustava koja bi organizovala javne priredbe, a glavna i jedina zabava bio je sjednik. LJudi su pozivali svoje prijatelje i komsije na vecernje posijelo, pa s njima uz pjesmu, igru i salu, docekivali zoru.

Saljivdzije i dobri pjevaci uvijek su rado docekivani na tim sjednicima.Osnivanje Pjevackog drustva ‘‘Bratimstvo’‘ 1910. godine predstavlja pocetak organizovanog bavljenja Barana muzikom.

Drustvo je u pravom smislu te rijeci znacilo temelj bratstva i sloge medju ondasnjim barskim stanovnistvom raznih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Izabrana je uprava: predsjednik Savo Dabanovic, potpredsjednik Marko DJuraskovic, sekretar Niko Novakovic i blagajnik Sait Divanovic.

Cilj Drustva bio je da njeguje pjevanje i priprema crkvene pjesme radi ucesca na bosluzenju, od cega su bili oslobodjeni clanovi muslimanske vjere. Najteze je bilo naci i dovesti u taj zabiti kraj nekog sposobnog muzicara.Jedan oglas u novinama odredio je zivotni put mladog Ceha Vlada Cernje, koj je te 1910. godine zivio u Rijeci.

Diploma Muzicke skole, zavrsene u Pragu, nije mu omogucavala odgovarajuce zaposljenje u prostranoj Austro-Ugarskoj Carevini. A upravo tada poceo je da se razvija muzicki zivot u Baru, gradicu koji je poslije visevjekovne turske vlasti poceo polako da napreduje u okviru Crne Gore.

Tih godina u njemu je proradila prva radio-telegrafska stanica na Balkanu, pustena je u saobracaj zeljeznicka pruga do Virpazara i uveliko su izvodjeni radovi na luci. Pjevacko drustvo ‘‘bratimstvo’‘ raspisalo je konkurs za horovodju, a javio se samo Vlado Cernja. NJega su u pocetku placali sami clanovi Drustva.

Na priredbi odrzanoj u oktobru 1910. godine izvedeno je nekoliko horskih pjesama i veseli pozorisni komad ‘‘Beograd nekad i sad’‘ /vjerovatno je to bila prva verzija Nusiceve istoimene komedije, objavljene nesto kasnije/, a zatim je bila igranka.

Uglavnom su se igrala narodna kola. Brojni posjetioci bili su odusevljeni, jer to je za njih bio novi oblik drustvene zabave. I na drugim priredbama program je bio slican: neki rodoljubivi komad, horske pjesme i na kraju igranka.


Muzika u ratu

Uprava Drustva, na celu sa Savom Dabanovicem, podnijela je 1911. godine ostavku, a izabrana nova sa Nikom Tatarom na celu. Sljedece godine smijenjena je i ta uprava, a izabrana nova. S druge strane, stara uprava osnovala je Prvu gradsku muziku, za koju je od dobrovoljnioh priloga kupljeno 18 muzickih instrumenata.

Na prvom koncertu svirali su: Sabo Becovic, Drago Vitic, Mitar Vukotic, Lovro Gurasi, Krsto Damjanovic, Kosto Zagaracanin, Niko Martinovic, Tomo Muk, DJuro Nogic, Kosto Nogic, Ludji Pavlovic, Nikola Pavlovic, Loro Palic, Pavle Palic, Zefa Paljokic, Ilija Popovic, Nikola Prelja i Nikola Trus.

Sve njih naucio je da sviraju kapelnik Vlado Cernja.U balkanskim ratovima ovaj orkestar bio je na vojnoj duznosti u Primorskom odredu. U vrijeme opsade Skadra 1912-13. muzika se nalazila pored prvih rovova, podizuci borbeni moral Crnogoraca, a kada su usli u Skadar, iduci ulicama, Barska muzika je svirala i pjevala crnogorsku himnu.

Barska gradjanska muzika i Pjevacko drustvo spojeni su u Drustvo ‘‘Bratimstvo’‘, ciji je rad ozivio poslije Balkanskih ratova, ali ubrzo je poceo Prvi svjetski rat.

Poslije kaputilacije Crne Gore 1916. godine, muzicki instrumenti Barske gradjanske muzike sklonjeni su u jednu podgoricku kasarnu. Najveci dio njih je opljackan, a ostatak polupan.

Oslobodjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvatska i Slovenaca Drustvo ‘‘Bratimstvo’‘ docekalo je bez instrumenata i prostorija za rad.Fotografija Barske muzike, koju sam dobio od Kosta Zagaracina neposredno prije njegove smrti 16. oktobra 1988, snimljena je u blizini Tarabosa 1912. godine. Na njoj je lako prepoznati kapelnika Vlada Cernju, koji je u uniformi oficira crnogorske vojske.U prvim poslijeratnim godinama u barskom bioskupu prikazivani su nijemi filmovi.

Za vrijeme prikazivanja filmova Francuskinja Mar-Pukinica je svirala na svom klaviru, smjestenom pored bioskopskog platna. To je za mnoge gledaoce bila prilika da ne samo prvi put gledaju film, nego i da prvi put slusaju klasicnu klavirsku muziku.





-----------------------------------------------





Stare igre i novi plesovi

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila historija



Grupa starijih, ratom ometenih ucenika novoosnovane Barske gimnazije samoinicijativno je 1922. godine pristupila formiranju Barskog tamburaskog zbora. Dobrovoljnim prilozima gradjana, od kojih je najizdasniji bio nadbiskup Dobrecic, kupili su kompletan orkestar. Zamolili su direktora Gimnazije dr Jova Sudica da im nadje nekog muzicara koji bi ih naucio da sviraju.

Posto je i za skolu bio potreban profesor muzike, raspisan je konkurs, na koji se javio ruski emigrant Vladimir Horizontov.Novi profesor svirao je flautu, koju je uvijek nosio sa sobom. Prije podne je drzao redovnu nastavu, a poslije podne poucavao mlade tamburase.

Mladici su brzo naucili da sviraju i pocetkom 1923. godine priredili prvi koncert u Baru. Zatim su vise puta gostovali u Ulcinju, Virpazaru, Petrovcu, Budvi i drugim okolnim mjestima u kojima nijesu postojali nikakvi muzicki orkestri.

Profesor Horizontov je 1925. godine otisao iz Bara, ali su njegovi tamburasi nastavili da sviraju jos nekoliko godina. Cesto su ih pozivali i na sjednike. Tamo gdje su oni svirali bilo je veselo i zabavno.

Na fotografiji Barskog tamburaskog zbora iz 1922. godine nalaze se: u vojnickoj uniformi Zefa Tagic, do njega u bijelom odijelu je Jasar Karadjuzovic. Sjede s lijeva na desno: Vlado Ratkovic, Junuz Divanovic, DJuro Komina, DJona Trus, Anto Komina. Stoje: Marko Cobrenovic, Petar Ilickovic i Niko Cetkovic.Igranke i sjedeljkeU vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a i nesto ranije, aktivno je djelovalo Pjevacko drustvo „Gajret" /na turskom: napredak/, koje je uglavnom okupljalo muslimane. Na fotografiji su clanovi tog drustva iz 1924. godine, s lijeva na desno sjede: Ibrahim Bulic, Abdulah Skejovic, Sadi Karadjuzovic, Mustafa Slakovic, Ramadan-Dano Sainovic. Srednji red: Suljo Brkan, Mahmut Salakovic, Smail-beg Omerbasic, Dervis Omerbasic, Mujo Alkovic, Tahir Capric. Stoje: Rifat Alibegovic, Omer Mustafic, Andrija Mardjokic, Jasar Kacila, Zelnel Omerbasic, Ahmet Divanovic, Adzija Nikocevic, Ramo Kalamperovic i Meto DJulamerovic.Barska muzika „Bratimstvo" obnovljena je 1924. godine, kada su nabavljeni novi instrumenti.

Popunjena novim, mladim clanovima, Barska muzika je ucestvovala na svim svecanostima. Organizovane su zabave i igranke, na kojima su se sve cesce igrali moderni plesovi. Medjutim, malo je mladih ljudi znalo da plese. Tek tridesetih godina otvorena je Moderna plesna skola Stjepana Kancijana, koja je radila u Novom i Starom Baru.

Evropski maniri postepeno su potiskivali nasljedje zaostalosti i primitivizma.Vecernje sjedjeljke odrzavale su se i dalje, a bilo ih je i u doba moga djetinjstva. Nije bilo neophodno svakog gosta posebno pozivati - dovoljno je bilo obavijestiti samo jednog komsiju, a on bi dalje proslijedio obavjestenje da je te veceri sjednik kod tog i tog.

Gosti bi poceli da pristizu cim padne mrak. Zbijeni jedan uz drugog, ispunili bi nasu kuhinju i primacu sobu. Pricali su sale, pjevali, igrali skrivanje prstena i druge saljive igre. Cascavali smo ih kafom, vocem, picem i obavezno - halvom. Sjecam se da je jedna tepsija sa vrelom halvom, koju je majstorski napravio nas prvi komsija Bravo Krajina, stavljena na prozor da se ohladi. Iznenada je dunuo vjetar i oborio tepsiju, a halva se prosula po zemlji. Moja majka je odmah pocela da sprema drugu halvu, u cemu joj je opet pomogao Bravo. Ali i ona prosuta halva nije posla po steti - pokupili smo je i pojeli.

AUSTROUGARSKA OKUPACIJA

Poslije sloma Srbije, lisena pomoci i napadnuta na cijelom frontu od mnogo jaceg neprijatelja, crnogorska vojska nije mogla odbraniti drzavne granice. Kralj Nikola i vlada napustili su zemlju a vojnici su otpusteni kucama. Austrijska vojska okupirala je Bar 22. januara 1916.Od prvog dana okupator je poceo vrsiti rekviziciju ulja, stoke i zitarica od ionako siromasnih seljaka.

Po selima su austrijski vojnici pravili spiskove domacinstava i njihovih prihoda, na osnovu cega su odredjivali sta treba da daju okupatorskim vlastima. Narod je zapao u krajnju nemastinu i gladovao svo vrijeme okupacije. Kuvala se kopriva i trava, a najteze je bilo zimi kad ni toga nije bilo.

Jedan djecak iz Podgrada dosjetio se kako da utoli glad sebi i svojoj porodici. On je u konjskoj balezi primijetio citava zrna kukuruza. Austrijski konjusari hranili su svoje konje kukuruznim zrnevljem koje konjski zeludac nije mogao svariti. Djecak je usao u vojnu konjusarnicu i iz gomile djubreta isceprkao punu vrecu kukuruza. Samljeo ga je u mlinu i od tog brasna njegova majka ispekla je hljeb. Pojeli su ga u slast, pa je djecak sa jos nekoliko drugova opet posao da ceprka po djubristu, sve dok to nijesu zabranili austrijski oficiri.

Austrougarske vlasti mobilisale su sve mladje muskarce pod izgovorom da ih vode na neke javne radove. Sproveli su ih u sabirni logor u Igalu, a odatle u zarobljenistvo u Madjarsku. Zivot u Boldogasonju, Nedjmedjeru i drugim zarobljenickim logorima bio je veoma tezak.

Logorasi su stanovali u drvenim barakama, bez ogrijeva i dobijali veoma malo hrane. Umirali su od raznih bolesti, bez ljekarske pomoci i lijekova. Iscrpljeni, gladni i bolesni ljudi su tjerani na radove. Mnogi barani ostavili su zivote po pustama Madjarske, a oni koji su prezivjeli rat vratili su se narusenog zdravlja.

Stanovnistvo Bara zahvatila je 1917. godine epidemija gripa, takozvana „spanjolica". Zbog velike iscrpljenosti gladju i nedostatka lijekova, bolest je izazvala pravi pomor.Austrijanci su nastojali da izazovu antagonizam medju pripadnicima tri vjeroispovijesti, favorizujuci katolike i muslimane, ali je veoma malo Barana saradjivalo sa okupatorom.

Bilo je posla i za okupatorski sud na Pristanu. Kako je taj sud dijelio pravdu najbolje pokazuje jedan slucaj. Pocetkom 1917. godine ubijeni su i opljackani mlinar Kolja i njegova zena LJeze. Bili su to mirni i ugledni starci koji su radili u svom mlinu u Podgradu. Kolja se odijevao otmjeno, nosio sesir, a na njegovom prsluku blistao se zlatni lanac od dzepnog casovnika.

Mnogi prolaznici zapitkivali su ga koliko je sati, a on je strpljivo vadio casovnik, otvarao poklopac i ljubazno kazivao tacno vrijeme. Iako je u to ratno vrijeme bilo mnogo smrtnih slucajeva, ubistvo Kolje i LJeze veoma je potreslo sve Barane.Austrougarska policija vrsila je istragu, ali nikako nije mogla uci u trag ubici.

Jedan Podgradjanin sreo je na pazaru Brava Isica i zapitao ga koliko je sati. Bravo je izvadio iz dzepa casovnik sa zlatnim lancem koji je Podgradjanin odmah prepoznao. Javio je policiji kod koga je Koljin casovnik. Austrougarski vojnici pretrazili su Bravovu kucu i nasli jos mlinarevih stvari. Tako se Bravo nasao iza brave. Pritijesnjen nepobitnim dokazima, priznao je ubistava, ali je kazao da su mu u tome pomogli Nikola Tomovic i njegovi sinovi, Rade i Ðuro.

Cuvsi za hapsenje Tomovica, uzbunjeni stanovnici sela Bartule sazvali su zbor da se dogovore kako da im pomognu. Odredili su troclanu delegaciju koja ce ukazati sudu da su to dobri, plemeniti i posteni ljudi koji ne mogu imati nikakvog udjela u gnusnom zlocinu.

Sud nije uvazio njihovo svjedocenje i presuda je bila zapanjujuca: sva cetvorica osudjena su na smrt! Za izvrsenje kazne pripremljena su cetiri vjesala. Kad su vojnici priveli Brava vjesalima, on je priznao da je sam ubio mlinara i njegovu zenu, a Tomovice je okrivio nadajuci se da ce izbjeci smrtnu kaznu ako krivicu podijeli sa njima. On je zavrsio na vjesalima, a Tomovici su odmah pusteni na slobodu.






---------------------------------------------






Nove bitke poslije rata

Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila istorija



Komitski pokret u Crnoj Gori zadavao je ozbiljne brige okupatoru. Iako je narod pomagao komite, bez jedinstvene komande i objedinjenih akcija oni nijesu imali znacajnijih uspjeha.

NJihovi napadi su ucestali krajem 1918. godine, kada su pomogli srpskoj vojsci da protjera okupatora.Odred srpske vojske nazvan "Skadarske trupe" krenuo je iz Metohije s ciljem da brzom akcijom potisne neprijatelja iz Skadra i Crne Gore.

Jaca patrola upucena je prema Baru, gdje je trebalo da saveznici iskrcaju zito i druge namirnice za pomoc izgladnjelom i napacenom narodu.

Komiti su napadali zandarmerijske stanice i vojsku u povlacenju. Oni su na podrucju izmedju Skadarskog jezera i mora, u izvjesnoj mjeri, sprijecili austrougarsku vojsku da izvuce ratni materijal.

Vodjene su borbe na Krutama, Pecuricama, Kamenickom mostu, Dobroj Vodi i Volujici, u kojima su, pored ostalog, zaplijenili cetiri topa.

Austrougarske trupe povukle su se iz Bara 24. oktobra ne cekajuci srpsku vojsku koja je od Solunskog fronta nezadrzivo napredovala. Narod je 26. oktobra odusevljeno docekao srpsku vojsku.

No, radost je kratko trajala. Po odluci medjuasveznicke komisije u Versaju, u Bar je ubrzo stigao medjunarodni odred, sastavljen od italijanskih, engleskih i francuskih vojnika. To je unijelo dosta nemira u zivot i onako napacenog naroda.

Normalizovanje prilika posebno su otezavali Italijani koji su u narodu agitovali protiv ujedinjenja, naoruzavali pristalice kralja Nikole i podstrekavali ih na krvoprolice.Aktivnost komitaNova jugoslovenska vlast donijela je 12. novembra odluku o raspustanju komitskih odreda.

To je ogorcilo komite, jer su smatrali da se time ne priznaje njihovo ucesce i doprinos za oslobodjenje. Doslo je do incidenata, u kojima su ubijeni neki istaknuti pobornici ujedinjenja.

U decembru su pristalice kralja Nikole, na celu sa Jovanom Plamencom, organizovali takozvanu Bozicnu pobunu. Dozivjeli su neuspjeh, pa su ih Italijani brodovima prebacili preko mora.

U okolini Bara 1919. godine pojavila se komitska grupa Sava Raspopovica, koja je pocinila mnogo zlocina nad neduznim narodom i vojnicima nove jugoslovenske vojske.

Ovi komiti su uspjesno odolijevali napadima, zasjedama i opsadama brojne jugoslovenske vojske i zandarmerije, sve dok nijesu likvidirani u jednom okrsaju kod Niksica.

Bar su najprije napustili francuski i engleski vojnici iz medjunarodnog odreda, a Italijani su odugovlacili sa dolaskom, pomazuci i dalje protivnike ujedinjenja. Najzad, oni su otisli sredinom 1920. godine.

Vec sljedeceg mjeseca sa njihovih ladja iskrcana je kod Bara grupa od oko stotinu crnogorskih emigranata koji su htjeli da ponovo dovedu kralja Nikolu u Crnu Goru, ali ih je zandarmerija likvidirala.

Tek poslije tih dogadjaja u Bar se vratio mir i red. Stanovnika je bilo znatno manje nego na pocetku prvog svjetskog rata, cak manje nego poslije oslobodjenja Bara od Turaka 1878. godine.

Bolesti, ropstvo i glad odnijeli su svoj danak.


Jos jedna okupacija

Pocetkom dvadesetog vijeka Bar je dozivio pravi procvat. Izgradjena je zeljeznicka pruga Pristan - Virpazar, barska luka, putevi, elektricna centrala, hoteli i drugo. Zahvaljujuci Knjazevom dvorcu na Topolici, bila je to druga crnogorska prijestonica. Dalji razvoj Bara zaustavili su Balkanski i Prvi svjetski rat.

Poslije oslobodjenja 1918. godine Bar se nasao u nepovoljnijem polozaju nego za vrijeme Crne Gore. Bio je na kraju zemlje, gotovo izolovan od ostalih krajeva Kraljevine Jugoslavije, pa je u toku citavog perioda izmedju dva rata stagnirao.

Sestog aprila 1914. godine istovremeno je stigla vijest o pocetku rata i strahovitom bombardovanju Beograda. Devet dana kasnije Jugoslavija je kapitulirala.

Cim su to culi, Barani su provalili u drzavne magacine i sve razgrabili.Iz Albanije je 16. aprila upala u nasu zemlju italijanska vojska. Nekoliko dana bez prestanka prolazili su kroz Bar tenkovi, borna kola, artiljerija, kamioni, zatim motociklisti i najzad izmoreni biciklisti.

Nije im bilo lako da voze tvrdim gumama po makadamskom putu.Prvi dani okupacije protekli su sasvim mirno. Italijani su se ponasali kao prijatelji koji su dosli da posjete rodni kraj svoje kraljice Jelene, kcerke kralja Nikole. Ali, znali su da je veliki dio oruzja bivse jugoslovenske vojske ostao u narodu i da ono jednog dana moze biti upotrijebljeno protiv njih.

Na ulicama se pojavio plakat kojim se narod poziva da sve oruzje preda vojnim vlastima. Oni koji to ne urade, bice predati vojnom sudu. Pa ipak, mnogi su zadrzali puske a okupatoru donijeli zardjale dzeferdare, kremenjace, lovacke dvocijevke i poneki stari austrijski karabin iz Prvog svjetskog rata.

Protiv okupatora je u Crnoj Gori 13. jula otpoceo ustanak, koji se prvim pucnjima oglasio u barskom i cetinjskom srezu. Ustanici su nocu iznenada napali italijanske karabinjere u Misicima. Posto su likvidirali posadu karabinjerske stanice, bez gubitaka su se povukli na brdo Spas, zajedno sa 350 stanovnika okolnih sela koji su se plasili odmazde okupatora.

Istog dana likvidirali su okupatorski garnizon u Virpazaru i karabinjerske posade u Buljarici, Petrovcu i Rezevicima. Sljedeceg dana italijanski ratni brodovi i avioni bombardovali su ustanicka sela. Kaznena ekspedicija sa tenkovima opljackala je a zatim spalila Misice i DJurmane.

U Baru su neprekidno trestale eksplozije bombi i mitraljeski rafali. Uspaniceni italijanski vojnici kursumima su zasipali okolna brda, iako nikoga nijesu vidjeli. Divizija "Taro", sa 800 vojnika, dobila je zadatak da protjera ustanike sa saobracajnica Bar - Budva i Bar - Virpazar.

Na Sozini ih je docekao Gluhodoljsko-spicanski odred od 53 borca, kojima su u toku borbe pristizala pojacanja iz Crmnice. Velikom hrabroscu i pozrtvovanjem, ustanici su zaustavili Italijane, a krajem dana natjerali ih u panicno bjekstvo.U toj borbi poginula su 43 italijanska vojnika, ali su i ustanici imali 8 mrtvih, medju kojima i njihov komandir, akademski slikar Ivo Novakovic.

Okupator je angazovao sest divizija i uzvratio svom zestinom, pa su ustanici prinudjeni na uzmak. Dezorganizaciji ustanka pomogla je i jedna direktiva Pokrajinskog komiteta KPJ, kojom je bilo nalozeno da se ustanicke jedinice rasformiraju i da se predje na gerilske akcije.

U Crmnici ova direktiva je shvacena tako da se nekompromitovani borci vrate svojim kucama, a ostali da ostanu pod oruzjem.Okupatoru se predalo vise od 40 clanova Komunisticke partije na celu sa sekretarom Mjesnog komiteta KPJ Nikolom Nikicem, koji je poslije sudjenja strijeljan sa jos trojicom clanova ustanickog staba.

Veliki broj ustanika i ostalih ljudi iz barskog kraja interniran je u Albaniju i Italiju. Barski zatvori bili su prepuni.






----------------------------------------------






Otpor protiv okupatora


Licnosti i dogadjaji sa ovog podrucja koje je zabiljezila istorija

Medju prvim zrtvama tih represalija bili su i Vlado Kavaja, Nikola Vukcevic, Milic Mirovic i Radomir Mickovic, koji su izmasakrirani i baceni u jedan bunar u zloglasnom zatvoru „Tatarovica". Zatim su ubijeni: Ðuro Raicevic, Andrija Markolovic, Ilija Trceta i Labud Marotic. Uhvaceni su i strijeljani partizani Vukosava Ivanovic Masanovic, Tomo Masanovic i Jovan Boskovic. Prestao je rad partijske organizacije u Baru, koja se kasnije aktivirala i ukljucila nove clanove. Krajem 1941. godine izabran je ilegalni Opstinski narodnooslobodilacki odbor, na celu sa hodzom Hasanom Slakovicem i sekretarom Ivom Vuckovicem, a clanovi su bili jos: Dusan Jovovic, Milo Ðendjinovic i Gojko Grbovic.
U Crmnici je aktivno djelovala partizanska ceta, kojoj je jednog dana pristupio i Marko Isic iz Starog Bara. Sumnjalo se da je on agent italijanske obavjestajne sluzbe, pa je na razne nacine provjeravan. Upucen je u Donju Sozinu, gdje je bila stalna baza jedne gerilske grupe. Noc izmedju 28. i 29. decembra 1941. bila je snjezna i vjetrovita. Marko Isic se sam javio da cuva strazu. Kad su svi zaspali, on je neopazeno napustio strazarsko mjesto. Uz pomoc njegovih obavjestenja, Italijani su opkolili kucu u kojoj su bili partizani i zasuli je bombama i mitraljeskim rafalima. Za kratko vrijeme poubijali su partizansku grupu i porodicu Kovacevic, a zatim zapalili kucu i napustili Sozinu.

U zgaristu identifikovani su lesevi rukovodilaca narodnooslobodilackog pokreta u barskom kraju, Iva Vuckovica i Branka Calovica, partizanskih boraca Krsta Dobrkovica i Mila Milovica, skojevca Sava Ostojica i cetiri clana porodice Kovacevic, medju kojima i dvoje djece. Nije pronadjen les Marka Isica, koji je sjutradan vidjen u Tudjemilima, a zatim su ga Italijani ilegalno prebacili u Albaniju, gdje je uspio da zametne trag i ostane nekaznjen. Nadmasio je zlocin svog oca, Brava Isica, koga su 1917. godine objesile austrougarske vlasti zbog dvostrukog ubistva.

Barski logor

Partizani su aprila 1942. bili prinudjeni da napuste teritoriju barskog sreza, a dva mjeseca kasnije i posljednju slobodnu teritoriju u Crnoj Gori. Zavladao je jos veci teror okupatora. Mnogi rodoljubi su hapseni, internirani ili strijeljani.

Druge ratne godine u Baru su postojala dva logora: koncentracioni i izbjeglicki. U 28 drvenih baraka koncentracionog logora okupator je iz svih krajeva Crne Gore dopremio veliki broj rodoljuba, medju kojima je bilo dosta zena i djece. Kroz logor je proslo oko deset hiljada interniraca, od kojih su od iscrpljenosti, gladi i bolesti umrla 34, medju kojima i jedno dijete od dvije godine. Bilo bi vise zrtava od gladi da Barani nijesu pruzili pomoc u hrani.

U sredini logora nalazili su se takozvani „stubovi mucenja", za koje su vezivani komunisti i drugi logorasi koji su se zamjerili okupatorskim vlastima. Vezani kaznjenici mogli su samo vrhovima noznih prstiju dodirivati zemlju i u tom polozaju visili po citav dan, na kisi, hladnoci i zaropeku. Logor je bio okruzen bodljikavom zicom, a iz okolnih strazarnica virile su mitraljeske cijevi i upozoravale da bi svaki pokusaj bjekstva bio uzaludan.

Fasisti su svakog dana nekud odvodili na kamionima grupe logorasa. Najcrnji datum je 25. jun 1943. kada su Italijani izveli 180 logorasa i strijeljali ih u Andrijevici, Danilovgradu, Niksicu, Podgorici, Cetinju i Baru. Kasnije su strijeljali jos neke manje grupe.

Krajem 1941. i pocetkom 1942. godine Italijani su kamionima dovezli iz Kosova i Metohije oko dvije hiljae srpskih i crnogorskih izbjeglica. Bjezeci od albanskih balista, ti nesrecnici su dosli bez iceg. Smjesteni su u drvenim barakama, u kojima su zivjeli u veoma teskim uslovima. Zbog dugotrajne iscrpljenosti i slabe hrane, umirali su kao pokoseni. I njima su Barani pomagali i pruzali im mogucnost da kod njih rade i zarade.

Poslije kapitulacije Italije 9. septembra 1943, na Crnogorskom primorju formirano je nekoliko partizanskih jedinica. Pastrovski bataljon, u kojem je bilo i nekoliko Barana, oslobodio je Budvu i Petrovac, a zatim krenuo da oslobodi internirce iz barskog koncentracionog logora.

Komandant italijanskog garnizona nije htio da raspusti logorase, a partizani se nijesu odlucili da napadnu vec demoralisane, ali dobro naoruzane i utvrdjene Italijane. Dok su vodjeni pregovori izmedju partizana i Italijana, u Bar su stigli Nijemci. Novi okupatori ubrzo su raspustili logor, a nekoliko stotina interniraca odveli u logore u NJemackoj.

Jos dugo do slobode

Narod je vjerovao da je blizu kraj rata, ali do slobode trebalo je izdrzati jos 15 mjeseci. NJemacka okupacija bila je jos teza nego italijanska. I njima su vjerno sluzili domaci izdajnici, koji su se nemilosrdno obracunavali sa pristalicama narodnooslobodilackog pokreta.

Tezak udarac tom pokretu u barskom kraju nanijeli su cetnici 25. maja 1944, ubivsi u Pastrovicima partizane Nika Jovetica, Anta Ilickovica i Branka Bokana. Uprkos tome, veliki broj Barana, preko Lovcenskog odreda, prikljucio se Cetvrtoj proleterskoj i Sedmoj omladinskoj brigadi.

Sredinom 1944. godine bilo je jasno da su i njemackoj velesili odbrojani dani. Barskoj partizanskoj ceti svakodnevno su pristizali novi borci, medju kojima i Sreten Ratkovic iz Sustasa. Nevican partizanskom nacinu zivota, Sreten je usred ljeta prehladio. Dok se grupa partizana odmarala u sumi blizu njegove kuce, majka mu je donijela solju toplog caja. Borci su se poceli saliti i zadirkivati, nazivajuci ga maminom mazom. U namjeri da dokaze svoje junastvo, Sreten je uzeo pusku i primakao se obliznjem putu. Cekao je neko vrijeme u zasjedi, pa kad je putem naisao jedan njemacki vojnik, pucao je u njega i ubio ga. Partizani su na Kufinu napali njemacki kamion i ubili jednog njemackog vojnika.

Za odmazdu, NJemci su 6. jula spalili cetiri kuce Ratkovica u Sustasu i strijeljali deset omladinaca i omladinki iz starobarskog zatvora: Matiju Zankovica, Velisu Pavicevica, LJubicu i Stojana Kovacevica, Milenka Kirovica, Riza Isakovica, Zorku i Ðordja Ðurovica, Andriju Martinovica i Vojislava Ratkovica, a dva mjeseca kasnije i Petra Ratkovica, koji je sahranjen u njihovoj zajednickoj grobnici na Belvederu.

U septembru mjesecu oko 500 mladica i djevojaka iz Bara stupilo je u partizane i ukljucilo se u borbu za oslobodjenje.

NJemci i cetnici bili su prinudjeni da iz Boke kotorske odstupaju obalom prema Skadru, jer im je oslobodilacka vojska presjekla druge pravce za povlacenje. Makadamskim putem neprekidno su prolazili njemacki kamioni, tenkovi, borna kola, artiljerija. Povlaceci se, rusili su za sobom sve vaznije objekte. Rusenje Veljeg mosta oznacilo je kraj cetvorogodisnjeg ropstva Barana.

Vedrog jutra 24. novembra 1944. i mladi i stari bili su na nogama. Od radosti su pucali i kliktali. Umjesto pozdrava, jedan drugom su dovikivali:

- Srecna ti sloboda!

Tu radost nije docekalo 166 Barana koji su izgubili zivote na frontovima, u zatvorima i koncentracionim logorima.