Yuku free message boards

Dr. Novak Jovanovic :


Sport u Crnoj Gori do 1914. godine



Vrijeme opsteg napretka


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



Crna Gora, mala, "odsvud stijesnjena" zemlja, vjekovima se borila protiv raznih neprijatelja, svoju slobodu uz velike zrtve branila i uspjesno je odbranila. Kruna te oslobodilacke borbe, slobodarstva crnogorskog naroda, bio je Berlinski kongres 1878. godine, na kojem je ovoj maloj zemlji priznata nezavisnost.

I Crna Gora je, tako, postala dvadeset sedma, medjunarodno priznata drzava na svijetu! Zavrsen je, uspjesno, jedan dugi period nemirnog zivota, cestog ratovanja; nastao je period mirnog razvoja, duzi od i jednog dotadasnjeg.

Vise od trideset godina, do Balkanskog rata 1912. godine, crnogorskim brdima ne odlijezu ratni poklici, a onda slijede Skadar, Bregalnica, pa Prvi svjetski rat, u kojem je Crna Gora iskazala nevidjenu solidarnost sa Srbijom.

Kad je Austro-Ugarska objavila rat Beogradu, zvanicno Cetinje nije htjelo da cuti. Kralj Nikola, kojemu je nudjena velika protivusluga za neutralnost, nije mogao hladno da posmatra ulazak austrougarskih trupa preko Drine: objavio je rat crno-zutoj monarhiji, koji se po njega i Crnu Goru katastrofalno zavrsio.

Poslije godinu i po dugog otpora, pocetkom januara 1916. godine, potpisana je kapitulacija Crne Gore i time nestaje samostalna crnogorska drzava.U periodu od 1878-1916. godine u Crnoj Gori se razvija ziva diplomatska, privredna i druga aktivnost, koje je uvode u red modernih evropskih drzava onoga vremena.

Knjaz Nikola, talentovan diplomata, okruzen ljudima sa diplomatskim nervom (Gavro Vukovic, Bozo Petrovic, Stanko Radonjic i drugi - i tih drugih je bilo dosta) ne samo da su ucvrstili odnose sa tradicionalnim saveznicima Crne Gore vec i dojucerasnje neprijatelje pretvaraju u saveznike.

Samo pet godina poslije zavrsetka "Veljeg rata" crnogorski suveren odlazi u posjetu Carigradu, a na Bosforu je docekan uz najvise drzavne pocasti!Knjaz je imao brojnu porodicu (osam kceri i tri sina) i preko njih se orodio sa nekoliko evropskih dvorova cime je, takodje, ojacao poziciju Crne Gore u Evropi.

Na Cetinju se otvaraju diplomatska predstavnistva, a u tome prednjace svjetske sile onog vremena: Rusija, Austro-Ugarska, Engleska, Njemacka, Turska, SAD... Pri kraju ovog perioda u malom Cetinju je bilo 12 ambasada.

Diplomatski kor unosi nove navike i ponasanja u metropolu pod Lovcenom. Oni su, pored ostalog, u Crnu Goru unijeli i moderni sport - tenis, sah, klizanje...


Tri decenije mira


Iako stamparska djelatnost u Crnoj Gori ima sjanu tradiciju (pocinje sa Oktoihom Crnojevica) izdavastvo se obnavlja u doba NJegosa, a procvat dozivljava u ovom periodu. Stampaju se knjige, novine i casopisi.

Izlaze prve crnogorske novine "Crnogorac" (1871. godine), da bi dvije godine kasnije prestao, pa odmah nastavio pod novim imenom "Glas Crnogorca". Izlaze i drugi listovi u ovom periodu, i to ne samo na Cetinju.

Ovdje je najpoznatiji "Cetinjski vjesnik", "Ustavnost", a uoci prvog svjetskog rata u prijestonici izlazi vise dnevnih listova i biltena (ponekad i sest).Izdavaci novina se javljaju u Podgorici, Niksicu.

U tim novinama se promakne i neki zapis o sportu i fizickoj kulturi (onda je u upotrebi najcesce bio termin "gimnastika" pod kojim se podrazumijevalo skoro sve).Na onovremenom Cetinju izlaze i casopisi (kalendar "Orlic" - obnovljeno izdanje iz 1885. godine), zatim casopisi: "Luca", "Knjizevni list", "Dan", "Zeta", "Nova Zeta", "Crnogorka" (prvi period izlazenja je 1871. godine).

Izlaze strucni casopisi: "Zdravlje" i "Prosvjeta", a u "Prosvjeti" po neka zabiljeska o gimnastici i vojnickom vjezbanju, kao skolskom predmetu...

Cetinje u ovom periodu ima knjizevne i druge debate u Lokandi; ono u ovom periodu dobija Gimnaziju, dobija Bogoslovsko-uciteljsku skolu, dobija Pozoriste, koje se gradi dobrovoljnim prilozima koji pristizu iz svih ondasnjih juznoslovenskih zemalja. Formiraju se razna drustva medju kojima Drustvo za gimnastiku, tociljanje i borenje iz kojeg se izdvaja Klizacko drustvo, koje dobija i svoj Ustav (1892. godine) Crna Gora dobija Bogisicev zakonik u kojem se govori o sahu (!), ima moderno uredjeno klizaliste...


Tenis igra i crnogorski suveren!


Sve ove aktivnosti trazile su jacu ekonomsku bazu zemlje. Pomoc iz svijeta je mnogo veca nego prije 1878. godine. Pored toga, Crna Gora je dobila velike komplekse plodne zemlje, teritorija je znatno uvecana. Bar joj je postao prva luka, prozor u svijet. Nema Bara do cara, receno je tada.

Veliki broj Muslimana iselio se iz zemlje, ali oni sto su ostali unaprijedili su zanate i trgovinu. Oni su se uselili i u do tada etnicki cisto Cetinje. Neki od njih postali su vodeci privrednici, od Gospodara cijenjeni i sticeni, kad je to trebalo.

Krajem devetnaestog i pocetkom dvadesetog vijeka u Crnu Goru prodire strani kapital. Formirano je Barsko drustvo, gradi se prva zeljeznica, kod Bara se postavlja prva radiotelegrafska stanica na Balkanu. Monopol duvana u Podgorici, pivara u Niksicu su za ono vrijeme moderna preduzeca.

Privatna inicijativa u oblasti ekonomije cvjeta u Crnoj Gori Nikolina doba.Sve sto je dobro crnogorskom suverenu nije strano. On se licno obraca rukovodstvu ceskih sokola da organizuju sokolsku vjezbu na Cetinju.

Henriha Angela, koji donosi prve lize (skije) u Crnu Goru, odlikuje; Crna Gora ucestvuje na svjetskim izlozbama, mlade Crnogorke konkurisu za mis starog kontinenta. U Crnoj Gori je (ne znamo da li je i to poteklo od Nikole), bilo inicijativa da ova mlada zemlja ucestvuje na prvim olimpijskim igrama modernog doba u Atini.

Na cetvrtim u Londonu bi se vjerovatno zaviorio crnogorski barjak da se nijesu isprijecile formalne smetnje - Crna Gora nije bila clan MOK-a. Knjaz i njegova porodica igraju tenis, golf; cesti su gosti klizalista pod Orlovim krsem.

Eto, u takvom ambijentu se zacinje moderni sport u Crnoj Gori; preciznije na Cetinju. Bilo je nesto aktivnosti ove vrste i u drugim gradovima (Niksic, Podgorica, Bar, Kolasin i nekim drugim vecim mjestima Knjazevine odnosno Kraljevine).


Tradicionalni sportovi


Pojave analogne sportu u Crnoj Gori se mogu pratiti od najstarijih vremena. Ratnicki mentalitet ovog naroda, potreba da se uvijek bude "kao zapeta puska", da se stane na braniku domovine - trazila je jake, zdrave i okretne ljude.Rvanje (jakanje), bacanje kamena s ramena ( s mjesta i iz zatrke), skakanje (s mjesta i iz zatrke), gadjanje iz oruzja... bile su omiljene aktivnosti mladih Crnogoraca u slobodnom vremenu.

Izuzetno uspjesni takmicari su dugo pominjani, ponekad i slavljeni u selu, plemenu pa i sire. Ostali su i zapisi u literaturi o tome. Pisuci o znamenitim crnogorskim junacima, vise na osnovu tradicije nego na osnovu dokumenata, Marko Vujacic nije propustio da neke takmicarske vrline tih besmrtnika istakne i u tekstu.

U prilogu o Scepanu Radojevicu, narodnom junaku iz sela Markovine on kaze:- Na Cetinju nadju (se) na okupu(u) veci broj Crnogoraca, ponajvise mladjih, koji su se, zajedno sa knjazom, natjecali u skakanju, bacanju kamena s ramena i gadjanju biljege... Knjaz (Danilo Petrovic - N. J.) je ucestvovao u svim igrama.

Bio je hitar kao munja. Mogao je iz trka konja preskociti, a bacao je dobro i kamena. Posto svima preskoci i kamenom preturi knjaz povice.- Anu vi, Markovljani, kako skacete i turate s kamenom. Jeste li i tu dobri kao na junastvu?

Markovljani su znali da Scepan dobro baca kamenom i da dobro skace, pa ce uglas zavikati:- Anu, Scepane, baci dvaput!Scepan uz kamen i baci, i preturi knjazu i ostalima. Ponovo ga uze, i drugi put prebaci im za puni ljudski korak. Onda skoci nekoliko puta i svima preskoci.

Malo bi zacudo knjazu sto mu ovo momce iz Markovine i preskoci i preturi, pa mu rece:- Anu, Markovljanine, kad si mi preturio i preskocio da se pojakamo - da vidimo ko je jaci....

Vidi Scepan da mu nema druge, pa rasiri ruke i uhvati se s knjazom. Pognase se po poljani. Snazan knjaz ali Scepan snazniji. Oba vjesti i dobro se rvu. Svako radoznalo posmatra sto ce biti, ali u jednom trenutku Scepan omanu i obori knjaza.

U tekstu se dalje kaze da je Danilo Scepana Radojevica uzeo za pobratima, a onda ga postavio i za svog perjanika.Ovo posljednje je dovoljan dokaz koliko su spretni, okretni i jaki ljudi bili na cijeni.





------------------





U viteskim nadmetanjima


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija


U tekstu o Nikcu od Rovina Vujacic kaze i ovo:


- Jednom prilikom sastanu se Crnogorci na Ivanbegovim koritima (Ivanova Korita na Lovcenu - primj. N.J.). Stariji posjedali po okruglom guvnu, dok se momcad najvise zanimaju skakanjem i bacanjem kamena s ramena i gadjanjem biljege. Ta vjestina bila je mila svakom Crnogorcu i vise je cijenjena od svega drugog.

Medju starim Crnogorcima bio je i Nikac od Rovina... Cim cu pucanje iz pusaka on skoci na noge da vidi kako momcad gadjaju. Kad malo ko od njih pogodi plocu koja je bila podaleko postavljena, Nikad se rasrdi, pa uze svoj dzeferdar, i primace ga ocima. No, kako ga je dobro poznavao nije nisanio pravo u plocu vec malo sa strane.

Neko ovo opazi i rece mu:

- Stricane, otisao si s dzeferdarom ustranu!
Nikac nista ne odgovori no opali dzeferdar i zrno se zari u srediste biljege. Momcad, cim ovo vide postide se do zla boga, i obore oci k zemlji a jedan ce:

- Strice, bolan, kako ovako lako pogodi biljegu?

-Nijesam bogami, lako, - odgovori Nikac - dok sam svikao da je ovako gadjam trista me jada ubilo. Moze biti da je nigda na bih pogodio da me nije turska puska naucila...

- Kako to, upitace momce.

- Tako, bogami - od svije puske vazda jedna brze i bolje gadja, a ja sam gledao da to bude moja.


Svjedocenje Viale de Somiera


Francuski putopisac Viala de Somier, koji je za vrijeme Napoleonove uprave nad Dalmacijom i Bokom Kotorskom bio visoki cinovnik mocne imperije, koji je obavljao odgovorne funkcije u Dubrovniku i Boki Kotorskoj (komandant Herceg-Novog, guverner Kotora i visoki vojni funkcioner u Dubrovniku od 1807-1813. godine) ostavio je interesantne zapise o Crnoj Gori, pored ostalog i o njenom sportu.

Viala je proputovao ovu zemlju uzduz i poprijeko i sve sto je interesantno zapazio zabiljezio je, a sredjene biljeske objavio u knjizi -Istorijsko i Politicko putovanje u Crnu Goru" (Naslov originala: -Voyage historiljue et politiljue au Montenegro", Paris, 1820). Prevod Vialinog djela (prevela Marija Adzic) koje predstavlja zanimljivu i interesantnu gradju za istoriju Crne Gore, objavljen je nedavno (1994. godine) u Izdavackom centru Cetinje i iz te publikacije smo izvukli neke djelove koji govore o viteskim nadmetanjima Crnogoraca u kojima ima elemenata sporta i fizicke kulture.
Evo nekih djelova Vialinog teksta:

-... Od svestenika sam saznao da su Crnogorci vrlo poznati i vjesti hrvanju, pesnicenju, bacanju kamena s ramena, plojki i gadjanju iz pracke, tim blijedim ostacima Olimpijskih igara.

Nijesam imao prilike da prisustvujem pesnicenju, ni hrvanju. Ono sto su mi ispricali izgleda mi nevjerovanto.

Bigorci su poznati kao najvjestiji igraci plojki. Stalno vjezbaju i zaista su izvrsni. Medjutim, njihov nacin igre mnogo se razlikuje od naseg, kaze se u knjizi. A zatim se do detalja opisuje nacin igranja i nadmetanja.

Informacija se odnosi na selo Bigor, u LJesanskoj nahiji, na putu Cetinje-Podgorica (smjesteno je uz sadasnji kolski put). Selo nema mnogo ravnih terena i malo je bilo prostora za organizaciju ovih aktivnosti, pa tim vise izgleda nevjerovatno da je svega toga bilo toliko bas na tom mjestu.

U jednom drugom, jos zabacenijem, i danas izuzetno zabitom i besputnom selu Tomicima (danas pripada sirem podrucju Bjelica u cetinjskoj opstini), Viala je zatekao mladice u takmicenju. I evo njegovih zapazanja:

- Na izlazu iz sela posmatrali smo mladice zaokupljene jednom igrom koja je za mene bila nova i koju cu zbog toga da opisem. Na oko sest stopa od bilo kog zida, a najcesce crkvenog, koji je uzdignutiji i ravniji od zidova ostalih kuca, paraleleno se zabodu dvije motke, udaljene jedna od druge samo jednu stopu. Na vrhu su spojene jednom poprecnom sipkom nasred koje se nalazi rupa, a kroz rupu se provuce uze vezano u cvor, koje se spusta sve do visine pojasa. Na zidu se ucrta, tamo gdje kugla moze da dopre, jedan krug precnika sest palaca; igrac zamahne kuglom privlaceci je najprije k sebi, cilja i snaznim pokretom gadja u centar. Nije dovoljno da kugla pogodi cilj da bi se postigao jedan poen, vec u povratku ona mora da prodje izmedju dvije motke, a da ih ne dodirne. Desava se, cesto, da i najmanje ispucenje, i najmanja neravnina na mjestu gdje je kugla udarila moze da prevari spretnost i nadu takmicara. Svaki igrac broji svoje poene do dvanaest, a onda se partija zavrsava. To nije tako jednostavno kako se cini upocetku. Pratio sam strpljivo pet partija trazeci povod za jednu takvu igru. Mada su momci bili vrlo vjesti i uvjezbani, partije su trajale dugo.

Ponekad bi vezivali jabuku umjesto kugle; uz iste uslove igre tada je osnovno da jabuka pogodi centar a da se ne osteti; onaj cija se jabuka osteti mora je dati svom protivniku i naci drugu...

Na osnovu ovog opisa pomenuta igra dala bi se i danas rekonstruisati. Inace, iz samog opisa se vidi da tu pored igre ima i sporta (takmicenje u vjestini pogadjanja ciljeva).

Dalje, na strani 101. i 102. u opisu manastira Sv. Vasilija (vjerovatno je u pitanju manastir Ostrog-N.J.) opet se spominju igre i takmicenja.

- Najcesce igre su gadjane u cilj, kuglanje i narocito bacanje kamena s ramena u cemu su izvrsni...
Na strani 102. pise:

- Ali, ima jedna vrsta igre koju mi do tada nigdje nijesmo vidjeli, i kad god smo pokusali da se takmicimo nikad u tome nijesmo uspjeli.

Igra se sastoji u tome da se baca jedan veliki kamen, na njima svojstven nacin. Ruke priljube uz tijelo, podlakticu podignu okomito tako da se ruka nadje u visini ramena.

Onom drugom rukom stavljaju na rame kamen tezak i po 30-40 livri; naprave pokret ramenom i ispruzajuci istovremeno ruku snazno hitnu kamen u daljinu od 25 sotpa. Ubijedjeni smo da su pored iskustva potrebni neobicna konstitucija, snaga i vjestina...


Zapisi Milorada Medakovica


I, eto iz Vialinog djela bi se moglo redjati jos ovakvih citati, zapisa o jednoj vaznoj oblasti crnogorskog zivota s pocetka H+H vijeka. Ovakvi zapisi govore da takmicenja nijesu bila privilegija gradskog stanovnistva, cak ni sela sa vise ravnog i za ove aktivnosti pogodnog prostora. Male livade, seoska guvna, slobodni prostori u kucama za stanovanje, bila su mjesta za nadmetanje.

Tek kasnije u drugoj polovini H+H vijeka, nalazeci svoje zivotne sokove u viteskim, narodnim nadmetanjima, razvice se u Crnoj Gori moderan sport koji ce se institucionalizovati na razmedju devetnaestog i dvadeseto vijeka. Na prelazu iz jednog u drugi vijek doci ce u sportu do pretakanja, do prelaza iz kvantiteta u kvalitet. No, o tome kasnije, kad bude govora o pojedinim sportovima, odnosno o sportskim aktivnostima.

Milorad Medakovic je bio NJegosev sekretar, a kasnije sekretar na dvoru knjaza Danila. U crnogorskoj sluzbi je bio ukupno sedam godina. Po odlasku iz Crne Gore pojavila se njegova knjiga: -Zivot i obicaji Crnogoraca( 186 strana) stampana u Novom Sadu 1860. godine. Zanimljive su Medakoviceve opservacije o mnogim stranama crnogorskog zivota. U posebnom poglavlju Zabava (poglavlje broj 43, strana 158 -171.) opisao je viteske igre i sportska nadmetanja Crnogoraca. Navodimo neke djelove njegovog teksta:

- Zabava se trazi onda, kad nema nicesova posla. Ovo biva u svecane dnevi i zimi vecerom, kad su duge noci. U svecane dnevi obuku se Crnogorci malo ljepse i cistije. Kupe se na jedno mjesto te se razgovaraju. U proljece i jesen sabiraju se u pristojno mjesto, a u ljeto u osojinu ili debeli lad.

Ovako dokon najmilije je Crnogorcu gadjati biljegu. Okupe se njih vise, napere biljegu pa gadjaju iz veljije pusaka. Za biljegu popnu plocicu, a namazu je u srijedi crnim koliko puscano zrno, pa nisane. Neki gadjaju sjedeci, neki s koljena, neki s naslona, neki s noga, a neki s ramena drugog kojeg druga. Pri gadjanju stisne se dobro u zivotu, pa mu stoji tijelo kao ukoceno, a povije glavu za puscanim nisanom. Puska mora dobro da gadja i da dobro puca; ako nije oboje onda je kude...

Eto tako Medakovic slika ondasnja takmicenja. A onda navodi nesto sto daje posebnu car tim takmicenjima, i kaze:

- Kad se ovako okupe glavari i bogati ljudi, te gadjaju biljegu, a dosao bi koji siroma sa cadjavim i zardjanim oruzjem, pa gleda samo iz okrajka, kako koji gadja, pa kad vidi da birano gospodsko i srmom vezeno oruzje ne gadja dobo, istac ce se ovaj sa molbom da ga puste, da i gadja. Oni po urodjenoj kiceljivosti videci kakvo mu je oruzje, pocnu se sa podsmijehom saliti: -Prodj se zla sreco gadjanja i ne sramoti se". Najposlije, pocem mu pregledaju pusku, kojoj je cesto kundak oputom prevezan, puske ga od sale da i on gadje. Obicno ovakvi, koji se istice da gadje, oce i da pogodi. Kad je pogodio, onda se ovi od stida mijenjaju u licu, ali veselo vade fiseke iz casa, te daju siromahu da jos gadja.






-----------------






Revolver za pobjednika


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



Ako pogodi jos kojom uzasobice, onda se kore sami: «Mi se u prvinu rugasmo sa siromahom i njegovijem oruzjem, ali nije fajde, sto je crna i oputom vezana, ali je naredna, pa da se nazene u nevolji junacoj, ima tvrdu uzdanicu, da ga prevariti nece, a mi to djavolje. E! taban je kljuc pusci». A siromahu ce jos reci: «Aferim ti ga coce! kad nas ne osramoti, da Bog da, vazda ti pucala...»

U istom poglavlju se govori o takmicenju u jednoj drugoj disciplini - bacanju kamena sa ramena:- Crnogorci bacaju kamen s ramena. Bacaju ga s mjesta i zagonicke. Neki bacaju manjim, a neki veoma velikim...

Dalje se govori o igranju plojki:- Udruze se po dvojica ili cetvorica, uzme svaki po plocicu, a zapnu po jedan kamen, za kojim je stavljen po jedan dinar ili sto drugo, pa onaj, koji sa svojom plocom priklopi, onaj nosi i dinare ili ono sto je za kamenom...

Sljedeca disciplina o kojoj Medakovic pise je skakanje:- Crnogorci rado skacu. Oni skacu s mjesta i zagonicke. S mjesta skacu po trinaest, a zagonicke po dvadeset cetiri stope. Za skakanje biraju oranje ili meku zemlju.

Vladika Petar II imao je osobito veselje, gledati kako Crnogorci skacu, pa bi cesto darivao one, koji najbolje i najdalje skacu. Dolazece strance, putnike, nudio bi vladika da podju gledati, kako skacu Crnogorci.

Ovi bi se divili lakoci i dalekom skakanju Crnogoraca.Matavuljev opisLijep opis atletskog takmicenja, uprilicenog povodom doceka bugarskog kneza Batenberga na cetinju (to je prvi strani vladar koji je dosao u crnogorsku prijestonicu), dao je Simo Matavulj u «Biljeskama jednog pisca», u kojem je pobijedio jedan mladic iz naroda koji se, samoinicijativno ukljucio u trku - nenadno uletjevsi na stazu.

U tekstu se kaze:- Sjutradan, u pocast gostu, bijahu vojna vjezbanja i trka mladica. Pri toj zabavi desilo se nesto malko smijesno, ali vrlo lijepo i karakteristicno. Za utrkivanje bjese odredjena prostrana livada iz Lokande, a probrano dvadesetak cistih, lijepo odjevenih i vidjenijih perjanika. trkaci se navrstase na jednom kraju livade, ocekujuci pucanj, kao znak potrke; na drugom kraju cekahu knezevi, knjeginja sa poklonom najbrzemu mladicu, knjeginjice i gospoda.

Silan narod opkolio livadu. Na znak, momci potekose, ali u isti mah odnekud iz gomile potece i s njima se isporedi neki goluzdravi i krakati klipan, bez dokoljenica i bez gunja, vrata kao u caplje, a ruku kao vesla. I prije nego sto gizdavi perjanici pretrcase dvije trecine livade goluzdravi klipan stize pred knezeve.

Dize se urnebesni smijeh koji obuze i gospodu te nezvani trkac dobi namijenjeni poklon, skupocjen levorver. bio je iz Cuca...Kod Matavulja se mogu naci jos neke usputne napomene i biljeske koje govore o tome da su crnogorski junose imale izrazenu sklonost prema sportu.

Evo jednog zapisa:- Momci zaljahu sto je toliki snijeg padao, inace bi gadjali, metali se kamena, utrkivali se, skakali. Neko predlozi da skacu trupacke u kuci ali se to ne primi, drugi ponudi da se igra «pazara» ili «medjeda» ili «vucenja klipa» ili «prstena», «krmace», «klisa», «zeca»....

Kod istog pisca se mogu naci i objasnjenja tolike sklonosti mladica prema sportu i igrama. On kaze:- Mladici trose suvisak zivota u vojnickom vjezbanju - nadmecu se u gadjanju, u borenju nozevima, u rvanju, utrkivanju, skakanju...

Njegos - najbolji strijelacPored vec pomenutog knjaza Danila, koji se isticao u atletskim disciplinama i borilackim vjestinama, za njegovog prethodnika na prestolu Crne Gore - Petra II Petrovica Njegosa je ostalo zabiljezeno da je bio «najbolji strijelac u zemlji» i da je putovao «naoruzan kao neki hajduk».

U svojoj studiji o Njegosu Milovan Djilas, karakterisuci ovu poznatu licnost, dao je neke usputne napomene o nekim vladicinim sklonostima prema sportu.- Kult prema konju i jahanju u Crnoj Gori je nerazvijen; besputnice i tovarna kljusad.

Vladika je kao gospodar morao paziti da ima dobre konje. Volio ih je i rado razigravao - dobar binjadzija.Ima indicija da je NJegos bio jak u rvanju.- Zabiljezeno je kazivanje snaznog Blaza Radovica kako ga je vladika lako obalio...

No to nije pouzdano - pricano je kasnije, kad je Njegos postao mit, a tesko je naci momka koji bi se usudio da se i u hrvanju nadje nad svojim gospodarem...Na istom mjestu se, dalje, kaze:- Vladika Rade se nije takmicio sa Crnogorcima u skakanju i bacanju kamena s ramena.Gornji navodi govore o nekim pojavama analognim sportu jos u Njegosevo doba (prva polovina DZIDZ vijeka).


Trka na Lovcenu


Ljubomir (Ljuba) Nenadovic, poznati srpski pisac dugo je u Crnoj Gori boravio i sa romanticarskim zanosom o njoj pisao. Ostavio je lijepe, lirski nadahnute, zapise o krajevima i ljudima, o zivotu i obicajima Crnogoraca, izmedju ostalog i o sportskim nadmetanjima koja su bila sastavni dio zivota ovog gorstackog naroda.

Prenosimo neke odlomke iz knjige «O crnogorcima - pisma sa Cetinja» 1878. godine. U dijelu teksta koji govori o vojnoj obuci na Lovcenu izmedju ostalog kaze:- Najedanput viknu perjanik kroz druzine:

«Ko je soko i uzda se u svoja krila: eno, na vrhu one strmenite glavice stoji jedan levor (revolver) kakvog nejma u svoj Crnoj Gori. Ko prvi k njemu dotrci neka ga metne za pojas - njegov je!»

- Odmah se odabrase i u red stavise hitri momci; kao srne poletjese preko kamena i krseva, preko nezgodnih provala, niz brdo i uz brdo. Za tri-cetiri minuta bio je revolver za pojasom onoga koji je prvi k njemu dotrcao.Malo zatim, u jednom dalekom bregu, dize se nisan od hartije, i dade se na znanje: Ko prvi pogodi taj nisan, dobija na dar dugu pusku, koja se jedanput napuni, a sest puta puca.

Stari Crnogorci, koji se nijesu uzdali u svoje noge, uzdali su se u svoje oko, odaberu se da prvi gadjaju. Jedan Crnogorac stajao je na nekoliko koraka od nisana, a trubom javljao je ko gdje udari. I knjaz i vojvode tukli su iz dugih pusaka u taj nisan, koji bjese daleko.

Za dvadeset minuta bio je ciljan u centru pogodjen, i dobivenu lepu pusku bacao je u visinu jedan Katunjanin, i podskakivao za njom te je opet hvato u ruku.

Kad bejasmo pored jednog oranja (na Lovcenu ima i njiva), po kom je kukuruz iznikao, knjaz zapita: Cija je ovo njiva? I kad se onaj covjek javi i dopusti da se po jednom kraju oranja moze gaziti, knjaz mu u ime naknade za tu malu stetu pokloni sest talira, a perjanik kroz druzine viknu:

«Ko se uzda u svoje noge i najdalje skoci, dobice na dar srebrn velji noz, koji je pasine glave sjekao».

Knjaz prvi skoci, za njim sve vojvode. Zatim mladi Crnogorci dugo su skakali ne mogu jedan drugom da odskoce. Skakalo se iz zatrke ili, kao sto oni kazu, iz zagona; skakalo se sa tvrde ledine u mekano oranje. Naposletku, priznase prvenstveno jednom koji je preko dvadeset sest stopa skocio...

Iz daljeg teksta se vidi da je fizicka sposobnost i takmicarska izdrzljivost i u ranija vremena bila svojstvena crnogorskom narodu.

Tu se kaze:

- Kad smo dosli do jednog razapetog satora, sto nedavno bjese knjaz nabavio iz Francuske za svoje adjutante, svi se zaustavismo. Knjaz se osvrte pa rece:

«Ko preskoci ovi sator, njegov je!» - mladi Crnogorci zagledase se.

Neki odmah prodjose i mere prema sebi visinu, koja im dopirase do pazuha; vise im brige zadaje sirina od satora nego visina. Vracaju se opet, masu glavom, osmehuju se, razgovarju se i zubor na sve strane, pa svi zamuknuse.

Niko nije rad da se osramoti; mnogo sveta stoji te gleda. Da je kakav megdan na sablju i pusku, svi bi poleteli: ko bi poginuo, niko mu se ne bi nasmejao. Jedan Crnogorac, pogrbljen od velike starosti (devedest mu godina), gledeci to, zastidi se, pa drhtecim glasom viknu: «Ota je to od vas, djeco crnogorska?!

Ko vas rodi takve u ove planine?! Dajte mi vase godine pa Lovcen da preskocim!?» - Onda istace se iz gomile jedan mladic, vitkoga stasa i lijepog izgleda (nije mu bilo vise od devetnaest godina), izvadi oruzje iza pojasa, skide obucu, samo ostavi bjecve (carape) htjede i toke da skine, ali se predomisli, bojao se da mu se ne smije druzina: priteze tvrdo pojas oko sebe: ponosito gleda svud po narodu, pa kao prava munja zalete se i preskoci sator.

Zatim metnu oruzje za pojas i dodje da poljubi knjaza u ruku, pa veselo udje pod sator i prekrsti noge u njemu. Gomila Crnogoraca i mnogi vojvoda od serdara dolaze te mu cestitaju slavu dobijenu, a onaj stari pogrbljeni Crnogorac od radosti grli ga i vice: «Blago meni danas i dovijek! Blago meni: imam na kome Crnu Goru ostaviti».





----------------





Trijumf takmicarskog duha


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija

Znali su svi da jedino zdravi, spretni i odvazni ljudi mogu da izdrze surove uslove zivota i ratovanja u ovim mucnim gorama. Zato je vitestvo bilo na tolikoj cijeni.
U ovoj knjizi moze se jos naci po neki zapis koji ukazuje na dugu sportsku tradiciju svoga naroda. Iz Nenadovicevih zapisa saznajemo da je Crna gora, iako po geografskom polozaju kontinentalna zemlja, imala i dobrih plivaca. On na jednom mjestu kaze:

- Isti Boza bjese vrlo dobar gnjurac. On je za jednim Turcinom skocio u dubok vir Morace; zajedno s njim potonuo; i, poslije nekoliko trenutaka, kad se ukazao iz vode, drzao je u lijevoj ruci odsjecenu tursku glavu, a u desnoj ruci noz.

Na drugom mjestu smo podvukli sljedece:

- Nize sela Bogmilovica, i nedaleko od izvora nanio me put da prodjem preko Zete. Prevela me jedna visoka djevojka.

Svojom jakom rukom uhvatila je konja za oglavlje i uzde, i po kamenom sprudu niz rijeku prevela me na onu stranu. Konj je bio prilicne visine i opet voda dohitala mi je noge. Kad smo presli, ja rekoh brodarici: „Kako ces se ti sada natrag vratiti?" ­ „Evo ovako!" odgovori ona, metnu u usta tri cvancika sto sam joj dao, pa onda u haljinama sa obale skoci u plahovitu rijeku. Nije ni rukama ni nogama po vodi mahala, nego kao guja s pognutom glavom otpliva niz vodu, i daleko snize broda izadje na onu stranu...

Koliko je fizicka kultura bila sastavni dio zivota crnogorskog naroda govori i podatak da su oni i ratnim zarobljenicima davali mogucnost da se nadmecu u vitestvu.

... Po vazdan na Cetinjskom polju igrali su svoje igre, pjevali su pjesme i zabavljali se po svom obicaju...

Mnogo godina kasnije norveski putopisac Hernrih Augusto Angel, vec poslije prve posjete Crnoj Gori, sredio je svoje putne biljeske i zapazanja o Crnoj Gori u knjizi „Kroz Crnu Goru na skijama", koja sadrzi niz zapisa o nekim pojavama analognim sportu, ali i neke podatke o zacecima modernog sporta u ovoj maloj balkanskoj knezevini.

Izdrzljivi vojnici

Evo nekih zabiljeski:

­ Ali kad se u obzir uzmu stalno bavljenje sportom Crnogoraca i njihovo vojnicko castoljublje i ­ zar ih nijesam vidjao gdje pod teretom propjesace sedamdeset, osamdeset kilometara u jednom danu ­ zasto da ne predju onda i svih sto dvadest kilometara (misli se na crnogorsku vojsku ­ N. J.).

Na velikom polju kod Cetinja, okupe se jedanput godisnje ljudi, iz svakog sela najvicniji, radi ogledanja. Okupljeni pripadaju svim drustvenim stalezima, ima tu oficira, a i vojnika, svestenika, seljaka, okupi se i mlado i staro. Nadmecu se u pucanju iz puske i revolvera, penju se na planinu pod teskim teretom, uvjezbavaju brzo hodanje i trcanje, rvanje, bacanje kamena s ramena i jos mnogo cega drugog. Pobjednik ne dobija ni medalju ni pehar, a ponajmanje novac. Svijest da je radost pricinio svojoj otadzbini, svom selu i rodu, njemu je dovoljna...

Nije onda neshvatljivo otkud tolika izdrzljivost crnogorske vojske, za koju Angel kaze da moze da predje i do sto dvadeset kilometara dnevno. Ako je ovo i pretjerano, drugi jedan zapis ­ opaska kapetana Angela cini se mnogo realnijom. On kaze:

... Za sest sati crnogorska vojska bila je spremna, pod oruzjem, marsirala je cetrnaest casova bez prekida preko brda, po kamenjaru, i tek u ponoc malo je stala da se odmori; poslije dvadeset sati takvog napora, bez odmora, bez hrane, u njoj ni jedan covjek nije nedostajao. A sljedeceg jutra tukla se u boju kod Vucidola (Vucji Do ­ N.J.)...

U Angelovoj knjizi ima jos dosta zanimljivih zapisa o crnogorskom sportu, ali o njima ce biti vise rijeci kad bude govora o skijanju i smucanju. Ipak, citiracemo jos jednu Angelovu opasku o Crnogorcima i njihovom zanimanju, odnosno sklonosti za sport i sportska nadmetanja. On kaze:

­ Svi su oni sportisti i sportom se bave svestrano i uvijek, kao i Norvezani nekad, u stara vremena. LJeti se bave svim vrstama gimnastike i sportskih igara: loptanjem, skokovima, penjanjem, hvatanjem itd...

A cim dalje, vec je receno u prvoj recenici ovog citata.

Postavlja se s pravom pitanje: koliko su ove kaoi i neke druge Angelove ocjene o crnogorskom sportu realne? Vjerovatno su one izrecenej u nekom romanticnom zanosu jer je Angel, to se iz cijelog njegovog teksta vidi, bio ocaran crnogorskim pejzazima i ljudima, bio je impresioniran izgledom tada vjerovatno najmanje metropole u Evropi, a konacno docekan i odlikovanjem na crnogorskom dvoru, gdje ga je knez odlikovao Danilovim krstom cetvrtog reda.

Zatvor bez cuvara

Kod Crnogoraca je, od davnina, bio izrazen, prosto im je prirodjen, takmicarski duh, i u ratu i u miru. Svako je, ako i nije mogao biti prvi, zelio da bude bar do njega. Ne drugi, i ne gori. Tako je bilo u ratu, tako je bilo u sportu. Zato, valjda i u danasnjim literarnim djelima, posebno onim sa istorijskom osnovom, ima zapisa o sportu, dosta i onih crpljenih iz djela ili dokumenata na osnovu kojih je i ovo djelo stvoreno. Momo Kapor i Zuko DZumhur u istorijskom romanu - hronici, „Zelena coja Montenegra", pozivajuci se na memoare o ratovima 1875-78. godine izvjesnog Martina DJurdjevica prenose:

- Rijeka je Zeta puna ribe. Za naseg boravka u Orjoj Luci (tu je jedno vrijeme bila crnogorska vrhovna komanda) lovili smo pastrmku, gotovo svaki dan, mrezama i dinamitom. Jednog dana i knez dodje na taj sport. On sadje iz svog dvorca sa svom pratnjom do Zete koja je udaljena od dvorca oko 300 metara da vidi kako se lovi dinamitom.

... Kad je bilo sve gotovo, svukose haljine - njih desetak perjanika i zaplivase u rijeku, podalje gdje su dinamit bacili.

Podatak je, ako mu je vjerovati, dosta interesantan jer je, vjerovatno izuzetno mali broj Crnogoraca znao plivati, buduci da zemlja nije imala, do ovog rata, izlaz na more a malim dijelom i na Skadarsko jezero. U narodu je sacuvana prica da je u vrijeme knjaza Nikole formiran jedan od cetiri crnogorska zatvora na ostrvu Grmozuru - i da je zatvor bio bez strazara! Pobjeci se moglo jedino plivanjem, a rastojanje od obale je bilo dosta veliko... imao se valjda u vidu i zanemarljivo mali broj plivaca!

U istom djelu na jednom mjestu se moze naci i sljedeci tekst:

... S odlucnoscu i smjeloscu profesionalca, tri jahaca projurise u oblaku prasine pokraj bajickih kuca i po najgrdjem putu na svijetu...

Hodanje po izuzetno neravnim putevima koje je zahtijevalo preskakanje s kamena na kamen, savladjivanje prirodnih prepreka drzalo je crnogorski narod u izuzetnoj kondiciji a mlade ljude u treningu, tako da i tu treba traziti razlog njihove okretnosti, brzine i snage.

Zime u Crnoj Gori su dosta hladne i snjegovite, a za kretanje po snijegu ovdasnje stanovnistvo se snalazilo na razne nacine. Prije pojave skija, koje nijesu nikad ovdje ni bile narocito koriscene sem za takmicenja, rasprostranjeno je bilo kretanje na saonicama, i narocito - krpljama.

- U Drobnjacima i u Vasojevicima mnogo veci snjegovi padaju. Snijeg od dvanaest pedlji tamo nije nikakvo cudo. Katkad tako zamete, da ne znaju gdje su im sijena, nego vezu krplje na noge da ne propadaju, uzmu gvozdene sipke ili kakav dugacak razanj, pa po vrhu snijega idu i onim siljkom bodu po snijegu, dok ne napipaju sijeno, zatim odgurnu snijeg od njega, i nose ga te stoci polazu, kaze LJuba Nenadovic u svom djelu „O Crnogorcima".

Krplje se prave od zelenog pruta (sibe) koja se savija u vidu obruca, precnika do 30, najvise cetrdeset santimetara. Preko toga se premoste dvije drvene letve, a sve se to isplete likom (pokoricom lipove kore). Krplje se vezu spolja za obucu i sa njima je olaksano kretanje jer se snijeg pritiska vecom povrsinom i manje se „propada".

Kretanje na krpljama je usporenije nego bez njih, a u Crnoj Gori su se pjesaci cesto takmicili u hodanju na krpljama, jer je ovo hodanje zahtijevalo izuzetnu vjestinu i fizicki napor.

Sanke su pravljene (i danas se prave) primitivno od letava i limenih okova. One najvise sluze djeci za sankanje, a i kad se sankaju - oni se i takmice.





----------------






Udesne igre i za djevojke


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija




RR razred

Ponavljanje svega, sto je odredjeno za R-vi razred.Gimnastika:

1. Skakanje s mjesta i zagone (na zgodnom mjestu).
2. Trcanje do sto metara po desetorica, u dovoljnom razmaku.
3. Skakanje preko konopa.

Vojnicko vjezbanje:

1. Postroj u dvije vrste, ravnjanje vrsta i razbroj.
2. Okretanje tijela lijevo i desno.
3. Korak u mjestu (s razdjelom i bez razdjela).
4. Korak u marsu (s razdjelom i bez razdjela).

Igre:

1. Zvono (dizanje jedan drugoga na ledjima, pri ovoj igri treba da djeca budu jednake velicine i snage).
2. Lopte rupica.
3. Vucenje jedeka.
4. Igra obruca.
5. Igra dana i noci.

RRR razred

Ponoviste ono sto se ucilo u prvom i drugom razredu.

Gimnastika:

1. Stajanje na petama i prstima.
2. Razdvajanje i sastavljanje nogu u skoku.
3. Podizanje i spustanje koljena.
4. Podizanje i opruzanje noge: naprijed, nazad i na stranu.
5. Okretanje nogu u clanku.
6. Opisivanje kruga opruzenom nogom.
7. Klacenje (mahanje) nogom.
8. Sijedanje na zemlju i ustajanje bez pomoci ruku.
9. Sprema na borbu s korakom.

Vojnicko vjezabanje:

1. Okretanje tijela, polulijevo, poludesno, lijevo - krug.
2. Dvojni redovi.
3. Marsiranje u dvojnim redovima.
4. Okretanje dvojnih redova u marsu.

Igre:

1. Vojnika.
2. Barjaka.
3. Lopte-grada.
4. Preskakanje (u pravoj liniji po redu)
5. Ispod ruku okretanje.
6. Zetsko kolo s pjevanjem.

RÁ razred Ponoviti ono sto se ucilo u R, RR i RRR razredu.

Gimnastika:

1. Sirenje i sastavljanje ruku sprijed i ostrag.
2. Dizanje i spustanje ruku u laktovima.
3. Savijanje tijela s dignutim rukama uvis.
4. Spustanje i dizanje tijela na jednoj nozi s opruzenom nogom naprijed i dignutim rukama uvis, naprijed ili na stranu.
5. Radnja s djuladima (u raznim pravcima)
6. Skakanje naprijed i nazad.
7. Kruzenje ramenima u krugu (podbocenim rukama).

Vojnicko vjezbanje:

1. Postrojenje fronta i razbroj.
2. Postrojavanje redova i dvojnih redova (i obrnuto) u mjestu i marsu.
3. Marsiranje u redovima, dvojnim redovima i frontom.
4. Stojka u marsu.
5. Okretanje: desno, lijevo i lijevo - krug u marsu.
6. Trceci korak - po taktu
7. Zavodjenje vrstom.

Igre:

1. Piti-vina (odbrana treba da bude rukom, a ne nogom).
2. Pauna
3. Mijena mjeseca.
4. Pastir, ovce i vuci.
5. Boj romih.
6. Kvocka i eja.
7. Pucanje.
8. Crnogorsko horo.

Uputstva za uciteljeIza ovog programa slijede uputstva:

1. Gimnastiku, vojnicke vjezbe i igre treba raditi u lijepim danima, na zgodnom mjestu, i svagda pod upravom i nadzorom uciteljevim.Iz ovog objasnjenja - napomene vidi se sa koliko ozbiljnosti se prilazilo realizaciji nastave ovog predmeta.Iza ovog slijedi jedno manje znacajno uputstvo:

- Pri svijem ovijem radnjama treba da djeca budu svagda u dovoljnom rastojanju izmedju sebe, i to u tolikom, da jedno drugom pri radnji ne smeta.Uciteljima je posebno skrenuta paznja na cuvanje djece od povreda.

Posebno se naglasava:

- U svijem razredima, kod svijeh igara, jahanje treba izostaviti, a nosnja moze biti samo da dvojica nose jedno dijete na prekrscenim rukama.

Tu je i napomena:

- Valja dobro paziti, pri svim gimnastickim radnjama (osobito pri igrama) na pakosnu djecu, koja drugu prekomjerno udaraju, napadaju itd, te ih, prema njihovom postupku, kazniti i odvojiti od druge djece dok se poprave.

Na kraju je i preporuka „spomocnih knjiga" koje ce nastavnici koristiti za izvodjenje gimnastike i vojnickog vjezbanja. Za gimnastiku se predlaze knjiga „Gimnasticke igre za srp. narodne skole" od C. Glibonskog, a za vojnicko vjezbanje Vojnicka pravila po kojima se crnogorski vojnici uce.

Dakle, izvodjenju ove nastave se od pocetka ozbiljno i organizovano prilazi, pridaje znacaj kao i drugim predmetima u skoli.U objasnjenjima (obrazlozenjima) uz program dosta je prostora dato obrazlozenju natavnog programa ovog predmeta.

U tom obrazlozenju se, pored ostalog, kaze:

- Iz djecije prirode znamo, da u prvom dobu djeteta razvija se vise tijelo nego dusa, pa zato je uciteljima i duznost da brizljivo nastojavaju da se djeca tjelesno razvijaju jer u zdravu tijelu zdrava je i dusa.Ako se djecije tijelo krece, onda ce se razviti a za kretanje najzdravije je sredstvo gimnasticke igre, ako se budu izvrsavale kako treba.Argumenti za nastavuIza ovoga slijedi jedna interesantna komparacija kojom se podupiru gornji zahtjevi.

Ona glasi:

- Voda, koja nikad ne otice, trune i pokvari se, tako i nase tijelo, kad se ne bi kretalo bi otrulilo. Mozemo uzeti za primjer: zanatlije, kovace, drvodjelje, zidare i dr. samo ako pored svoga napregnutoga rada uredno zive a naprotiv, oni ljudi, koji se vrlo malo krecu, kao: krojaci, slagaci, pisari i dr. oni su vazda blijedi, slabunjavi, pa i s urednim zivljenjem.Istice se i drugi argument koji govori u prilog potrebi kvalitetnog organizovanja ove nastave, jer se „ucenici poslije gimnastike razvedre te bolje nastavu primaju".

U obrazlozenju se ukazuje i na poseban znacaj gimnastike za zensku djecu:

„Zar zenskim ne treba da udesnom igrom dobave u mladosti: okretnost, prav stas, dostojanstven hod, zdravlje i sposobnost za rad".

Uz program ide upozorenje:

- Osobito se preporucuje, kad se djeca igraju, da ne piju vodu poslije igre, dok se ne odmore, a isto tako, kad se oznoje ne treba odmah da sjede ili leze, nego da malo hodaju.U provodjenju programa djeci treba prilaziti individualno, odnosno treba voditi racuna o njihovim psihofizickim osobinama.

U vezi sa tim je receno:

- Hitriju djecu treba malo zadrzavati od jakog igranja; a lijenu treba podsticati da se vise igraju.Slabunjavu i malu djecu treba u igrama paziti, da lake igre rade.

Nastavnim planom iz 1907. godine (Uporedjivanjem Nastavnog plana i programa predmeta Gimnastike i vojnicko vjezbanje iz 1884. i 1902. godine nijesmo utvrdili nikakve razlike izmedju ova dva dokumenta, pa zbog toga ovaj program nijesmo komentarisali) utvrdjenom Zakonom o narodnijem skolama u Knjazevini Crnoj Gori iz 1907. godine u osnovnoj skoli se uce sljedeci predmeti: nauka hriscanska, srpska istorija, srpski jezik, crkveno-slovensko citanje, crtanje i lijepo pisanje, pjevanje (svjetovno i crkveno), gimnastika i djecje igre, zemljopis, poznavanje prirode, poljska i domaca privreda, osnovi higijene, racunica i geometrijski oblici, rucni rad sa domacim gazdinstvom (po mogucstvu).

Kao sto se vidi, iz programa nastave gimnastike iskljuceno je vojnicko vjezbanje, ali se u sami naziv predmeta ukljucuju djecje igre, cime je naglasen njihov znacaj (i ranije su programom bile predvidjene igre).

I dalje se gimnastika predaje u svim razredima, ali sada ima veci broj casova, razlicit broj u skolama, zavisno od toga da li doticna skola ima kombinovana odjeljenja. U skoli u kojoj su sva cetiri razreda podijeljena, u svakom razredu - odjeljenju nastava se izvodi sa po dva casa nedjeljno.

Isti je broj casova u skoli sa tri ucitelja (odjeljenja). U osnovnoj skoli sa dva i jednim uciteljem (odjeljenjem) predvidjena su dva casa nedjeljno za prvi i drugi razred. U skoli sa dva odjeljenja u trecem i cetvrtom razredu moze se izvoditi jedan cas nedjeljno vise na racun nekog drugog predmeta.

To zavisi od uvidjajnosti ucitelja, a ovaj ce, opet, odluku donijeti zavisno od stepena razvijenosti ucenika. U nepodijeljenoj skoli broj casova gimnastike je po dva - u prvom i drugom razredu i po jedan u trecem i cetvrtom.

U prvoj napomeni, koja ide uz nastavni plan, receno je da se nastava gimnastike izvodi napolju ako je lijepo vrijeme, i ako u skoli ne postoji „narocito odjeljenje za gimnastiku". „Zimi i kad je ruzno vrijeme", kaze se dalje, „casovi gimnastike se upotrebljavaju za druge nastavne predmete.





------------------







Davno zaboravljene igre

Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



Evo sto je bilo predvidjeno programom ove nastave:R razred:

1. Vjezbanja u redu. Postrojavanje redova, po jedan, dva, tri i cetiri. Hod i trcanje u redovima. Okretanje na lijevo i na desno.

2. Slobodna vjezbanja u mjestu. Savijanje, pruzanje, mahanje i okretanje glave, udova i trupa.

3. Skakanje s mjesta i zagoni u daljinu i u visinu, (samo za muske).

4. Djecije igre:

a) za musku djecu: „jagnje i vuk”, „plocanje”, „zari-pali”;

b) za zensku djecu, „sapca-lapca”, „oj javore, javore”, s pjevanjem. I za musku i za zensku: „Mirisi stojna”, „pilica”, „loncica”, „misa”.

RR razred

Ponavljanje i usavrsavanje onijeh vjezbanja iz R raz.Djecje igre:

a) za musku djecu: „lopte rupica”, „pcela”, „suge”, „zure”, „smole”,

b) za zensku djecu: „tita loboda”, „ja posijah lan”, „cica-maca”, „kako s’ ono mak’ cupa”, s pjevanjem.

RRR razred:Vjezbanja u redu, slobodna vjezbanja. Skakanje i marsevanje prosiruje se (samo u muskijem skolama).Djecje igre:

a) za musku djecu: „vucenje jedeka", „janidzajes", „robova", „alajtopi", s pjevanjem; „da poletemo sitan tanac" i „kapija";

b) za zensku djecu: „kolaricu”, „pljeskavica” i „sibljika” - s pjevanjem.Sijedanje i ustajanje bez pomoci ruku.

Gimnasticki korak. Rvanje (posljednje dvoje samo za musku).RÁ razred:Sva vjezbanja u redu i slobodna, skakanje i marsevanje produzuje se i dalje u muskijem skolama.

Djecije igre:

a) za musku djecu: „vojnika", „Barjaka", „Lopte grada", „mete", „piti vina", „kamena s ramena", preskakanje";

b) za musku i zensku djecu: „crnogorsko horo", „zetsko kolo", „mi smo djeca vesela", „majstori", „mala lasta", „baba tikve prodavala", „kolo vodenicno" - s pjevanjem, „pauna" - s pjevanjem.

U napomeni je receno da treba uzimati i druge pogodne igre iz mjesta u kome se skola nalazi, sto je od posebnog znacaja, jer se i preko ovog predmeta ostvarivao zahtjev za povezivanje skole i drustvene sredine.

Interesantno je da je kod igara, a ponegdje i kod vjezbi odvajan program za musku u zensku djecu, cime se na odredjen nacin vodilo racuna o psihofizickoj konstituciji polaznika skole.

Pozitivno o ovom programu u odnosu na onaj donesen poslije usvajanja zakona o osnovnoj skoli iz 1884. godine je sto je dril ustupio mjesto igrama, sto je znacajnije mjesto u programu dato ovim oblicima rada.

Vjerovatno je time ova nastava za djecu postajala zanimljivija, posebno za djecu koja su najcesce dugo pjesacila od kuce do skole i nazad i koja u svojim prebivalistima nijesu mogla da organizuju slicnu zabavu, i to iz vise razloga, koje ovdje necemo isticati.

Autor ovog teksta sjeca se da su neke od igara navedenih u ovim programima izvodjene i u nasim skolama u prvim poratnim godinama (poslije 1945) na casovima fiskulture, gimnastike, odnosno fizickog i zdravstvenog vaspitanja, i to zavisno od toga kako se ovaj predmet, odnosno nastavno-vaspitna oblast, nekad zvao. Ipak, cini se, mnoge od ovih igara danas su potpuno zaboravljene.

Navedeni prorami i napomene uz njih pokazuju koliko je crnogorska skola s kraja proslog i pocetka ovog vijeka bila programski moderno koncipirana, koliko se nastavi svih predmeta, pa, razumije se, i nastavi gimnastike poklanjala paznja.Prednja konstatacija se, dakako odnosi i na srednje skole.



U Djevojackom institutu


Vec je receno da su Djevojacki institut i Gimnazija imali nastavu gimnastike.Godine 1882. u gimnazijski program je uveo Simo Matavulj i on je prvi predavac ovog predmeta u pomenutoj skoli. Nastava gimnastike je organizovana i u Bogoslovsko-uciteljskoj skoli.

Ostalo je zabiljezeno da su se bogoslovci bavili i sportom: njihov profesor Radic je organizovao 1914. godine fudbalsku grupu (previse bi bilo reci da je to tim ili klub) i oni su igrali sa Radnickim sport klubom Lovcen. Inace, u srednjim skolama nastavnici gimnastike od 1908. godine moraju da organizuju sekcije sokola, a u izvjestaju Kraljevske velike gimnazije na Cetinju govori se o potrebi razvijanja sokolstva medju omladinom.

Vjerovatno je i to bio razlog da nastavu gimnastike prvim crnogorskim maturantima (1910) predaje oficir, vjerovatno neki od onih koji je kod Slovenca Viljema Kukeca zavrsio sokolski tecaj, o cemu ce vise govora biti u poglavlju Sokolstvo.Podatke o tome kolika se paznja poklanjala nastavi gimnastike u Djevojackom institutu nalazimo i u ruskoj literaturi.

Pavle Apolonovic Rovinski koji je Crnu Goru, za dvadeset sedam godina boravka u njoj, svestran proucio ostavio je zapise o nastavi ovog predmeta u pomenutoj skoli. U tekstu „Sofija Petrovna Mertvago", nacelnica Djevojackog instituta na Cetinju, „Slavjanske izvjestija", Sankt Peterburg 1909. br. 3, str. 397-398, se kaze:

- U prvom planu je briga o fizickom zdravlju ucenica (djece), koje su, osobito u tom uzrastu, jos nedovoljno jakog organizma, koji se razvija. Pri tome je nuzno imati u vidu da se u citavom zivotu ove djece desavaju preokreti i za to vrijeme su izlozene posebnim naporima.

U tekstu se dalje kaze:

- U tom cilju je Sofija Petrovna Mervago obratila ozbiljnu paznju na gimnasitku i za vrijeme prve skolske godine 1888/89. (prve godine rada Sofija Petrovne) privremeno je angazovala strucnjaka za ovaj predmet - zenu dr Petkovica, koja je pripremila jednu od ucenica zavrsne godine za buducu nastavu tog predmeta.

Kasnije se uvijek uzimala jedna od ucenica sa zavrsne godine i pripremala se za taj predmet. I otuda je nastavu ovog predmeta uvijek odrzavala vaspitanica zavrsne godine.Gimnastika je, po rasporedu casova, izvodjena svakodnevno, prije dorucka po pola casa. Vrijeme od 6,15 do 6,30 casova je bilo rezervisano za jutarnju toaletu a narednih pola sata (do 7 casova) za jutarnju gimnastiku....

Navodi Rovinskog se moraju prihvatiti sa rezervom, jer je poznato da je prva Crnogorka nastavnik gimnastike u institutu Stane DZakovic izvodila ovu nastavu punih deset godina ona je, prema nasim saznanjima rodjena 1868. godine a skolu je zavrsila 1887. godine.

Vasilija Vrbica u feljtonu:

„Zenski institut na Cetinju" (4. nastavak) objavljenom u "Pobjedi" 26. decembra 1975. godine, na strani 5. pise o nastavi gimnastike u Institutu i kaze:- Posljednjih godina postojanja Instituta (ne kaze se kojih) angazovana je iz ceskog sokola za gimnastiku Julija Maresova. Krupna, ali izvanredno okretna. Gimnastiku smo vjezbali u istom odijelu, samo smo imale specijalnu obucu, kao ondasnji „sokoli" - meke i lake cipele bez peta, ravne sa gumenim djonom. Bilo je svih sprava za gimnastiku - pocev od takozvanih „kuzela", zatim tegovi pa cak i paralele, zvane ceski „bradla" i jos mnogo drugih sprava. Razumije se, krajem godine imali smo ispite iz gimnastike kao i drugih predmeta...



Vanskolska gimnastika


Crnogorska skola je imala zadatak da pripremi buduce ratnike, a toj nadgradnji se poklanjala adekvatna paznja i u vojsci, narocito od kraja proslog vijeka kad je ova zemlja dobila svoju stajacu vojsku (1896). Zato je gimnastika u vojsci imala znacajno mjesto. U vojnom programu gimnastike bile su vjezbe sa oruzjem, zatim vjezbe za opstu fizicku pripremu i vjezbe bez sprava.

Vjezbanje je osavremenjeno inoviranjem programa na razmedju dva vijeka, a 1909. i 1910. godine su donesena Pravila za obuku vojske i gimnastici i Pravila za gimnasticka vjezbanja. Time je u vojsci uspostavljen sistem „jedinstvenog i jednoobraznog tjelesnog vjezbanja", sto znaci ozbiljan iskorak u podizanju ovog rada na visi nivo.U Crnoj Gori je postojala izgradjena svijest da su gimnasticka vjezbanja dobar nacin pripreme za takmicenja u raznim sportskim disciplinama, pa se radilo na drustvenom organizovanju i reorganizaciju.... O tome govore podaci koji slijede.

Drustvo za gimnastiku, tociljanje i borenje je prvo drustvo te vrste u Crnoj Gori a osnovano je 1891. godine. Medjutim, gimnastici je u jednom takvom, mjesovitom drustvu bio suzen prostor za djelovanje, pa se 1894. godine javlja novo, vise specijalizovano drustvo Gorski vijenac, sa blizim odredjenjem: drustvo za pjevanje, muziku i gimnastiku.






-----------------







Sokolstvo-slovenski pokret


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



Siri prostor i bolje uslove za razvoj gimnastika ce dobiti 1897. godine, kad je doslo do integracije drustva "Gorski vijenac" i Cetinjska citaonica. Novo drustvo je imalo zadatak da radi na njegovanju nacionalnih osjecanja svojih clanova, ali i okoline i "fizickom razvijanju svojih clanova". Radi postizanja utvrdjenih i proklamovanih ciljeva Drustvo je organizovalo izlete i javna gimnasticka vjezbanja. Pobjednici su dobijali nagrade i drustvena priznanja.

Pojava sokolstva, ma koliko ono u ovom periodu ostalo nerazvijeno, dalo je dosta jak impuls razvoju gimnastike kod naroda i vojske.

Sokolstvo je zajednicki naziv organizovane gimnasticke aktivnosti i pokreta. Javilo se u Ceskoj 1862. godine, a zatim se, do kraja XIX i pocetkom XX vijeka, prosilo na sve slovenske zemlje. To je sportski pokret koji je imao i svoje politicke, ekonomske i kulturne ciljeve. Pripadnici pokreta su imali zajednicki zadatak-borbu protiv odnarodjavanja slovenskog stanovnistva u okviru Austro-Ugarske monarhije.

Sokolstvo se zato (iako vjerovatno ne samo zbog toga) najprije prenijelo u Sloveniju (prvo drustvo Juzni sokol osnovano je u LJubljani 1863. godine), a zatim Hrvatsku (Hrvatski sokol je prvo drustvo osnovano u Zagrebu). Prirodno bi bilo da je sljedeca baza sokolstva Bosna i Hercegovina, ali je tamo vlada Benjamina Kalaja sve do njenog kraja 1903. godine sprecavala osnivanje sokolskih drustava, a potom su osnivana drustva pripadnika srpske i hrvatske nacionalnosti. Na podrucju BiH je 1909. godine osnovana Tvrtkova sokolska zupa sa sjedistem u Sarajevu, a na teritoriji Hercegovine Viseviceva zupa sa sjedistem u Mostaru, takodje 1909. odnosno 1911. godine. U Sarajevu je 1909. godine osnovana Srpska Bosansko-hercegovacka sokolska zupa. Organizovanje je bilo pospjeseno aneksijom BiH od strane dvojne monarhije 1908. godine.

Aneksija je podstakla organizovanje sokolstva u Srbiji i donekle u Crnoj Gori. Ove nezavisne drzave nijesu imale probleme nacionalnog ugnjetavanja, ali su aneksijom dobile na granici opasnog neprijatelja, i to je uticalo na organizovanje pokreta u Srbiji.

Inace, do kasnijeg organizovanja drustva sa politicko-ekonomskim ciljevima doslo je i zbog toga sto je u Srbiji jos 1857. godine stvoreno Prvo srpsko drustvo za gimnastiku i borenje. Pocetkom ovog vijeka osnovani su sokolski savezi u Sloveniji (1904), Hrvatskoj (1905), Srbiji (1909). Svi ovi pokreti su povezani u Slovenski sokolski savez osnovan 1908. godine.


Crnogorci u Zagrebu


Crnogorci su rano poceli odlaziti u posjete postojbini sokolstva - Ceskoj, ali nijesu propustali ni razne sokolske manifestacije. Pocetkom septembra 1906. godine, Crngorci su na Prvom Hrvatskom svesokolskom sletu u Zagrebu! NJihovom odlasku u glavni grad Hrvatske prethodilo je pismo hrvatskih sokola upuceno "slavnom gradskom zastupnistvu prijestolnog grada Cetinja", koje je, sa urednickim napomenama, objavljeno u listu "Ustavnost" od 2. septembra 1906. na strani 4. Taj tekst glasi:

- Odbor za priredjivanje + hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu pozvao je bio preko Odbora opstine var. Cetinja na taj slet Crnu Goru i Crnogorce ovim pismom:

- Slavno gradsko zastupnistvo prijestolnog grada Cetinja.

"MILA BRACO

Slovenski sletovi, ta moderna trkalista, koja na nacin nekadasnjih helenskih olimpijada prikupljaju sokole iz svih slovenskih krajeva, imaju za cilj, osim da prikazu skladne gimnasticke vjezbe, stanje tjelesnog uzgoja i utrku u gimnastici, u prvom redu i manifestaciju slovenske uzajamnosti.

Zblizavanjem i medjusobnim upoznavanjem slovenskog naroda dize se svijest o jedinstvu, a tijem se dize i moralna snaga svakog pojedinog slovenskog plemena.

U tom, dakle, kolu, kakvom kani Savez hrvatskih sokolskih drustava ove godine i to 2. i 3. septembra po novom kalendaru (u Zagrebu) prirediti, ne moze i ne smije da manjka ni viteski i jednokrvni nas narod srpski iz Crne Gore.

Ali kako vi, draga braco, nemate jos organiziranih sokolskih drustava, jer ste ionako vec rodjeni sokoli, slobodni smo obratiti se ovim putem na cijeli narod u Crnoj Gori, e biste i vi mozda, barem kroz kakvo odaslanstvo pocastili nas svekoliki slet.

Kako nam nijesu dosad prilike dopustile, ili pak mozda nije na jednoj ni na drugoj strani bilo dosta razumijevanja, nijesmo mi Hrvati do sada jos nikada imali srecu, da bismo mogli u nasoj sredini, u glavnom nasem gradu i prijestolnici Hrvatske pozdraviti vas, draga braco, onako srdacno i bratski, kako bi to onim najdubljim osjecanjima naseg srca bilo odgovaralo.

Sa toga vas uvjeravamo, junacka nasa braco, da cemo biti sretni i presretni, ako to nasem prvom hrvatskom svesokolskom letu ovaj put za rukom podje. Vi cete biti predmet najzivljih nasih simpatija, pa smo sa toga uvjereni, da se ovom nasem bratskom pozivu nece oglusiti".

Sadrzina ovog pisma je toliko topla, toliko puna iskrenog bratskog osjecanja, i rijecita da joj ne trebuje nikakvog komentara. Odbor nase prijestonicke opstine preko svog predsjednistva isto tako toplo, bratski je odgovorio na ovo pismo Odboru za priredjivanje sokolskog sleta, nakon cega je uslijedilo ucesce predstavnika Crne Gore na Prvom svesokolskom sletu u Zagrebu.


Cesi na Cetinju


Crna Gora je jos od 1985. godine nastupala na praskim sokolskim sletovima, koji su okupljali vjezbace iz vise slovenskih zemalja. Medjutim, do formioranja drustava u Crnoj Gori dolazi tek pocetkom HH vijeka. Iako je bila dosta otvorena za nove ideje i pokrete, Crna Gora nije zurila sa organizovanjem sokolskog pokreta jer nije zeljela konflikte sa mocnom imperijom u susjedstvu, kakva je bila Austro-ugarska. Uz to u ovoj zemlji je jos 1891. godine osnovano Drustvo za gimnastiku, tociljanje i borenje!

Sokolska drustva, koja su u ovoj drzavi osnovana do 1914. godine, nijesu imala drugih pretenzija sem da doprinose fizickom odgoju crnogorske mladezi. Crna Gora je kasnila sa organizovanjem ovog pokreta i zbog nedostatka kadrova. Sokolstvo se ovdje zacinje septembra 1906. godine, kad je u goste crnogorskoj metropoli dosla Ceska opstina sokolska iz Praga, koja je ucestvovala na Hrvatskom svesokolskom sletu u Zagrebu. Gosti iz Ceske su, pred Dvorom kralja Nikole odrzali javnu vjezbu.

Kako je ugovaranje ove posjete bilo posao diplomatije, a u diplomatiji se ne desava nista slucajno, to je jasno da je gostovanje ceskih sokola ugovoreno ranije. Prvo je ministar spoljnih poslova Lazar Mijuskovic svojim kanalima obavijestio Cesku opstinu sokolsku da je knjaz Nikola spreman da dopusti gostovanje praskih sokola u svojoj prijestonici.

U pismu od 17. februara 1906. godine odgovorni ljudi izvjestavaju crnogorskog suverena da namjeravaju "pocetkom septembra 1906. godine spremiti veliki izlet u Crnu Goru, u pohode kod svoje brace Crnogoraca i prirediti na Cetinju veliko i svecano javno vjezbanje"... U pismu dalje slijedi najuctivija molba da knjaz svojom naredbom osigura najzgonije mjesto za demonstraciju vjezbe i da ucesnici vjezbanja budu smjesteni u kasarni stajace vojske na Cetinju. U pismu se, izmedju ostalog, dalje kaze da Cesi ovim zele da se "unekoliko oduze Crnogorcima na prisustvovanju (nj)ih tri proslom skupu ceskih sokolova u Pragu".

Cesti su na putu do Cetinja bili odusevljeno pozdravljeni, a njihovo vjezbanje u prijestonici izazvalo je zivo interesovanje dvora, diplomatskog kora i gradjana. List "Ustavnost" u broju 7. septembra 1906. godine donosi informacije koje prenose dio te atmosfere. U tekstu "Dar ceskim sokolima" se kaze da su "gradjani priredili i dali lijepi dar ceskim sokolima", a taj su dar u ime Cetinjana gostima iz daleke slovenske zemlje predali Pavle Plamenac, Zivko Dragovic i Mirko Mijuskovic. Dar je, inace bio bogat. To je bila kolekcija crnogorskog oruzja "potpunog pribora kad Crnogorac polazi u boj: "dzeferdar, dvije ledenice, jatagan, struka i torba. Bile su tu i neizbjezne gusle.

Na kraju teksta stoji:

- Ovaj dar bracu ceske sokolove silno je obradovao, klicanju nije bilo kraja, a kad se jedva utisalo soko dr Stajner toplo se zahvalio na daru i cjelivao jatagan. Bura pljeskanja nastade, a povicima "zivjeli" i "na zdravlje" nije bilo kraja.







----------------






Primjer za slijedjenje

Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme staranja modernih sportskih organizacija



U istom broju, i na istoj strani (str. 3) je tekst "Dar Cetinjskoj opstini i predsjedniku joj g. Vuleticu", u kojem se kaze:

- Na banketu koji je pretprosle subote Cetinje davalo u cast gostiju, ceskih sokola, kad je predsjednik Cetinjske opstine, Savo P. Vuletic zavrsio zdravicu, kojom je nazdravio gostima predsjednik sokolskog saveza g. dr Sajner predao je g-nu Vuleticu, kao dar sokolski za Cetinje bronzanu statuu sv. Vjeceslava Ceskog a kao dar licni njemu srebrnu kutiju duhansku sa ceskim rubinima.Siri je i iscrpniji izvjestaj koji je objavio "Glas Crnogoraca", od 2.IH 1906. (str. 2)- Ceski sokoli su stigli na Cetinje 25. avgusta, (datiranje po starom kalendaru) preko Njegusa.

Bilo ih je 320. Bilo je planirano da se vrate preko Jezera, Virpazara i Bara ali im nije stavljena na raspolaganje potrebna ladja.Autor teksta opisuje docek pa, izmedju ostalog, kaze da su na Cetinju bile istaknute zastave a varos nocu osvijetljena. Za docek je bio formiran odbor "od gradjana svih redova".

Na ulasku u varos bila je postavljena "trijumfalna kapija", sa transparentom na kome je pisalo "Dobro dosli mili gosti".Pred Vojnim sudom bila je podignuta tribina za Gospodara, za dvor i diplomatski kor, za ministre i ugledne Crnogorce.

Vjezbaliste je bilo ogradjeno stubovima i zicom i lijepo dekorisano.- Pred Zetskim domom (zgrada pozorista - NJ) namjestena (je) lijepa piramida sa raznovrsnim stihovima, natpisima, grobovima, iskicena lovorikom, lampionima, barjacima...

Gosti su docekani u Bajicama, a prema gradu su se uputili u bojnim redovima.- Cim su sagledani, vojna muzika koja je kod trijumfalne kapije ocekivala sa ogromnim brojem gradjanstva oba pola, pocela je svirati cesku narodnu himnu.

Klicanju nije bilo kraja - i s jedne i druge strane.Pozdrave su razmijenili Savo Vuletic, predsjednik opstine i soko dr Sajner. Na "stepenicama" (vjerovatno terasi - NJ) dvora docekao ih je knjaz Nikola sa sinovima Markom i Danilom.

Pozdravio ga je u ime gostiju dr Sajner, a on je odgovorio da bi svakog drugog pitao kako je mogao pjeske da prevali po najvceoj zezi ovaj daleki put ali ceske sokole ne!


Smotra na Cetinju


"Glas Crnogoraca" u broju 35. od 2. septembra 1906. godine pise da je knjaz Nikola drugog dana boravka na Cetinju goste primio u dvoru. Sef delegacije g. dr Sajner zamolio je Gospodara i njegov dvor da toga dana prisustvuju vjezbi gostiju iz Ceske na Obilica Poljani.

Knjazu je Sajner na poklon predao statuu ceskog kralja DJordja Podjebradskog i zahvalio mu se za "sjajni docek" koji im je priredila drzava Crna Gora. Inace, Sajner se obratio knjazu Nikoli "kao najvecem Sloveninu na prijestolu" i najvecem vladaru junacke Crne Gore.

U prilogu ("Ceski sokolovi siromasnim djacima"). ("Ustavnost", Cetinje, br. 35, 2. septembar 1906. godine.) pise:Predsjednik drustva Ceskijeh sokolova, g. dr Sajner, i g. dr Pitih predali su na banketu - 26. ovoga mjeseca - ministru pravde i zastupniku ministra prosvjete gosp.

Milu Dozicu 1000 (hiljadu) kruna, kao prilog drage nam brace Ceskijeh Sokolova fondu siromasnih djaka nase Velike Gimnazije na Cetinju.



Hvala i zivjeli Ceski sokolovi!


Na banketu "koji je davan u cast ceskih gostiju govorio je ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenijeh poslova Milo Dozic. Dozic je, pored ostalog, istakao da ceski i crnogorski narod krase iste vrline, da mnoge tekovine njihove kulture (pored ostalog i sokolska misao) prodiru u Crnu Goru, da to Cesi svakim danom potvrdjuju, pored ostalog "primajuci svojski valjane crnogorske mladice u svoje zavode, gdje crpe znanja i nauke".

Sjutradan, u cetiri sata, odrzana je sokolska vjezba koju su sa odusevljenjem pratili: Knjaz, prestolonasljednik Danilo sa suprugom Milicom, knjazevic Mirko i princeza Ksenija. Bilo je prisutno i mnogo naroda. Klicalo se Ceskoj i Crnoj Gori...

Ogromna masa svijeta i sokola posla je gradskim ulicama - pred stari dvor, gdje su klicali Knjazu, a onda pred novi dvor, uz ovacije princu Danilu. Zatim su presli pred Rusko poslanstvo uz ovacije ovoj velikoj slovenskoj zemlji.

Uvece je odrzan banket ispred Zetskog doma, na kojem je bilo 430 ljudi. Igranka je bila do ponoci, u Zetskom domu, a onda su u sokolskom poretku otputovali za Kotor.

Njeguska opstina im je priredila dorucak, a potom su ih mnogi ispratili do austrijske granice.Nijesu izostala ni javna zalaganja da se Crnogorski soko sto prije utemelji. Prvo se oglasila "Ustavnost".

U broju 37 do 13. IH 1906. godine se, pored ostalog, kaze:

- Sjajni primjeri muske ljepote i cilosti, koju su nam pokazali ceski sokoli, a tako isto duboki pokret srpskoga sokolstva koje je zahvatilo duboka korijena medju Vojvodjanima, pokrenuli su i upravu i clanove Zanat(lijskog) pjev(ackog) drustva da i kod nas osnuju Crnogorskog sokola.Zelja je mnogo - do njihove realizacije nece proteci mnogo vremena!


Skole za sokole


Sokolska smotra u minijaturnoj crnogorskoj prijestonici izazvala je silno odusevljenje i pobudila primjetno zanimanje za novi pokret. Uslijedila je molba knjaza Nikole licno Ceskoj opstini sokolskoj u Pragu da posalje instruktora koji bi odzrao kurs s vojnickim casnicima.

Organizacija na koju je naslovljena molba nije mnogo odlagala rjesenje.Predsjednik ceskih sokola Viljem Kukec, rodom Slovenac, dobio je casnu duznost da utemelji sokolstvo na crnogorskim prostorima. U ljeto 1908. godine stigao je na Cetinje (10. jula), i poceo ubrzano da radi na pripremi kursa koji je otpoceo 25. jula.

Prijavljeno je 80 slusalaca i Kukec ih je, radio lakseg rada, a i da bi uspjeh bio bolji, podijelio u dvije grupe. Vrijeme predvidjeno za trajanje kursa bilo je tri mjeseca, a Kukec je sa svakom grupom radio po sest nedjelja.

Interesantno je da su polaznici kursa bili vojna lica: 3 kapetana, 4 porucnika i 68 potporucnika! Bilo je samo jedno civilno lice (ucitelj). Dosta je interesantno zasto je ovako mali broj ucitelja, ako se ima u vidu podatak da je u crnogorskom nastavnom planu i programu za osnovne skole mnogo godina prije toga, a i tada, postojao predmet Gimnastika i vojnicko vjezbanje.

Programski zahtjevi za osnovnu skolu nijesu bili preveliki i uciteljima za njihovu realizaciju nije bila potrebna neka narocita obuka. U srednjim pak skolama Gimnastiku i vojnicko vjezbanje su predavali oficiri, koje odredi ministar vojni. (U Izvjestaju Velike drzavne gimnazije - Cetinje od 3. jula 1910. godine, dostavljenom ministru prosvjete, se kaze: Casove gimnastike odrzavaju oficiri iz Cetinjskog garnizona, po jedan, koga ministar vojni odredi. Do neko doba predavao je porucnik Delja, a potom porucnik Kapicic. Casovi se mogu drzati samo dok je lijepo virjeme - tek dva tri mjeseca. Rade se skoro iskljucivo vojnicka vjezbanja. Svedska gimnastika upraznjava se veoma slabo ili nikako a to nije dobro ni korisno za ucenike. Za casove gimnastike nema se lokala kad je ruzno vrijeme...)

Kukec je uradio "materijal za izucavanje" (vjerovatno je to bila neka vrsta kratkog prirucnika, kojeg je bilo moguce uraditi za nedjelju-dvije, iako je vise vjerovatno da je nesto pripremljeno sa sobom donio).Evo kako je izgledala obuka na prvom kursu:- Sustav sokolske telesne vjezbe poceo je izucavati sa I odborom: hod, kas, trk, proste vjezbe, redovite vjezbe.

Najvecu paznju polagao je uglavnom na proste vjezbe, kao osnovom cijeloga sustava. Zatim je dosao na red II odbor: vjezbe s pomocu sprava, iz koga su se poglavito izucavale vjezbe palicom.

Iz II pak odbora: vjezbe borilacke uzeta je borba palicom.U isto vrijeme sa izucavanjem tih glavnih grana sustava, vjezbalo se jos iz II odbora: skok u visinu, u daljinu, s motkom, vjezbe na razboju, jarcu, konju i vratilu; i iz III odbora: gimnasticke igre.

Casova vjezbanja bilo je dnevno pet, i to prije podne od 6 - 9 i po podne od 4 - 6, a prema potrebi dodavano je ovome broju jos po jedan ili dva casa.Iz prvog razreda izabrana su petorica najboljih vjezbaca i za drugi razred, sa namjerom da se sto bolje izvjezbaju.

S njima je privatno vjezbano pesnicenje (iz II odbora).Pored gimnastickih vjezbi na sokolskom kursu su upraznjavane neke atletske discipline (skokovi) i boks (pesnicenje).Vjezbalo se u dvoristu Kasarne (Vojnog stana) izgradjenog krajem proslog vijeka (izgradnja je pocela 1895. godine, a prva vojna jedinica useljena je u objekat 1896. godine).






----------------





Izmedju zelja i mogucnosti


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



Drugi kurs trajao je od 28. avgusta do 27. septembra (nesto skraceno vrijeme trajanja), a u programu se neznatno razlikovao od prvog kursa. Izostavljeno je "sveopce izucavanje borbe s palicom", a obracena je osobita paznja na djecje igre koje su vrlo vazne za skolsko tjelesno vjezbanje.

Bilo je nekoliko izleta u okolinu grada, gdje su vjezbane "redovne vjezbe" i "sokolske igre".Ovaj kurs je zavrsen javnom vjezbom u basti knjazevog dvora, u prisustvu knjaza, knjeginje i njihove porodice. Vjezbe su izvedene "na opste zadovoljstvo" a demonstrirani su: skok, proste vjezbe i vjezbe palicom.

Zabiljezeni su i neki, paznje vrijedni, rezultati (skok u vis iz mjesta - 1,45 metara; iz zaleta - 1,75, u dalj- zalet 6 metara). Dobri rezultati postignuti su na jarcu i razboju.Po molbi ministra vojnog uradio je instruktor Kukec, uz pomoc majora Jova Becira, "svrseni materijal kursa, napismeno, na srpskom jezku".

U izvjestaju je najavljena mogucnost stampanja te publikacije koja je trebalo da bude "prva strucna knjiga sokolske telesne vjezbe na srpskom jeziku".Bilo je planirano da ovaj kurs traje cetiri godine, svake godine po tri mjeseca, kako bi se slusaoci do kraja usavrsili i postali pravi sokoli i "svojim radom u osnovnim i srednjim skolama ucinili da junacka Crna Gora postane pravo sokolovo gnijezdo".

Prije odlaska iz Crne Gore instruktora Kukeca je primio knjaz Nikola, i odlikovao ga Danilovim krstom.Da je ovdje sve ozbiljno zamisljeno i postavljeno govori i opaska na kraju ovog teksta, u kojoj se kaze da je "crnogorska vlada uzela stvar sokolsku u svoje ruke", i da to garantuje uspjeh u ovom poslu.

No, koliko je poznato, obuka na planiranom nivou nije nastavljena. Pocetak je bio ambiciozan, a onda su mnoge lijepe zelje splasnule.U tekstu "Sokolaska misao u Crnoj Gori" ("Cetinjski vjesnik", br. 44 od 22. H+ 1908. godine) pise da su vijesti o pojavi sokolstva u Crnoj Gori sporo prodirale u svijet i da su isle jednosmjerno, isticuci da je "sa pohvalom" pisano u mnogim ceskim listovima, a malo u listovima susjedne Srbije.

Tek te godine o sokolstvu u Crnoj Gori je progovorio list "Srpski soko" koji izlazi u Sremskim Karlovcima. Sokolstvo i skolstvo Sokolstvo hvata korijena i u skolama, ali sporo. O tome najbolje goviri jedan izvjestaj direktora Cetinjske gimnazije iz 1910. godine (te godine je izasla prva crnogorska matura od cetrnaest djaka), u kojem se kaze da bi valjalo nabaviti jednog vjestog nastavnika gimnastike koji bi u gimnaziji izvodio sokolske vjezbe, pa odatle vremenom razgranati sokolska drustva i po cijeloj zemlji, jer je njihova ustanova kod Slovena, a posebno kod Ceha, pokazala sjajne rezultate za socijalni zivot.

Nastavu gimnastike su ovdje izvodili oficiri iz Cetinjskog garnizona, po jedan-koga ministar vojni odredi. Vjerovatno je medju njima bilo Kukecovih kursista, ali kao da sokolstvu ne poklanjaju dovoljno paznje...U "Cetinjskom vjesniku" broj 101 od 25. decembra 1911. godine objavljen je tekst "Fizicko vaspitanje omladine" sa podnaslovom: "I kod nas treba osnivati viteska drustva".

Tekst je od nepoznatog autora, koji apeluje da se omladina obrazuje fizicki, da nas cinjenica sto rano podlijezu vojnickom vjezbanju ne oslobadja potrebe za fizickim odgojem. Autor teksta insistira da se prihvate pozitivna iskustva slovenskih zemalja, posebno Ceske koja je u cilju kompletnog fizickog jacanja i vaspitanja mladezi uvela sokolstvo.

U tekstu se kaze da sokolstvo ima sire znacenje od onog na koje s e misli: pored fizickog krijepljenja, ono sa sobom nosi bratstvo, druzeljublje, ravnopravnost, istinu, pravicu i umjerenost u svim potrebama covjekovim.


Rijeci bez djela


U Beogradu je 1910. godine u listu "Vecernje novosti", advokat Radivoje Novakovic lansirao ideju da se na Cetinju 1910. godine, u sklopu proslave proglasa kraljevine, organizuje slet na kome bi uzela ucesca sva viteska drustva iz Srbije, cime bi izrazila zahvalnost viteskom kralju, pobjedniku iz mnogih ratova koji je "kad je mac mirno lezao u koricama... prvi ponio lucu prosvjete, pjesmom, knjigom, zakonom..." a Crna Gora je pod njegovim rukovodstvom "postala rasadnik napretka na Balkanskom poluostrvu".

Autor teksta dalje kaze da se "tako ne misli u Beogradu; oni koji vedre i oblace"... Ali, autor kao da ne mari za to! On navodi i drustva-saveze cije bi ucesce bilo pozeljno. To su: Streljacki, Lovacki, Savez Dusanovaca, Savez sokola, Savez srpskih vitezova, koji obuhvata Srpsko velosipedsko drustvo, Srpski mac, Drustvo za borenje, njegov loptacki klub Milos Obilic, Drustvo atleta i Kola jahaca.

Autor se zalaze za organizovanje sleta u Beogradu ili na Cetinju, ali prednost daje Cetinju, i predlaze da se glavni program izvede onog dana kad na Cetinju bude prispio kralj Emanuel, italijanski v.ladar.Ovdje bi dobro dosao komentar: mnogo htjeli, mnogo zapoceli! Na zalost, sa rijeci se nije preslo na djela.

Mada za to, objektivno nije bilo uslova iz politickih razloga, kako je dobro u savremene politicke prilike proniknuo i sam advokat Novakovic.Prvo drustvo u PodgoriciDo Prvog svjetskog rata sokolstvo u sirem, drustveno-politickom smislu nece uhvatiti jace korijene u Crnoj Gori.

Ova zemlja, kako je vec receno, nije zeljela konflikte sa mocnim susjedima, i sokolstvo je iskljucivo njegovano kao sportski pokret, kao pokret za tjelesno i duhovno jacanje mladezi.

Drustvo prvobitno nazvano Crnogorski soko (kasnije Srpski soko) djelovalo je do 1912. godine a onda je prestalo sa radom."Glas Crnogoraca" u broju 8 od 15. II 1912. godine donosi vijest pod naslovom "Prvo sokolsko drustvo" u kojoj kaze da je u Podgorici (ne kaze kad) osnovano Sokolsko drustvo "Dusan Silni", a da je Pravila Drustva odobrilo Kr. ministarstvo unutrasnjih djela aktom od 8. februara 1912. a potvrdila Uprava Zetsko-brdske oblasti svojim rjesenjem od 11. februara iste godine.

U tekstu se kaze:- Zadatak je Drustva, da tjelesnim i umnim razvijanjem i moralnim vaspitanjem svojih clanova u narodnom duhu stvori otadzbini dobre, zdrave i ispravne gradjane, i da gajenjem gimnastike i viteskih igara razvije i ocuva viteski duh mladih Crnogoraca.

U tekstu se dalje govori o strukturi clanstva, pa se kaze da su clanovi: redovni, pomagaci, utemeljaci, dobrotvori, veliki dobrotvori, i pocasni clanovi. U tekstu se zatim objasnjavaju prava i obaveze clanova, pa se kaze:

- Redovni clanovi redovno se vjezbaju i placaju clanski ulog od 1 perpera mjesecno, a siromasniji, prema uvidjavnosti uprave, manje, a dozvoljen im je eventualno i besplatan pristup svim vjezbama. Pomagaci placaju 1 perper mjesecno, utemeljaci placaju 50 perpera, dobrotvori 100 a veliki dobrotvori 500 i vise perpera, u novcu ili u drugim vrijednostima.

Utemeljaci, dobrotvori i veliki dobrotvori mogu svoje uloge uplatiti odjednom ili u mjesecnim ratama u roku od jedne godine. Pocasni clanovi postaju ona udruzenja ili lica, koja svojim radom budu stekla velike zasluge za drustvo. Drustvo ce prema prilikama i potrebama, pored vrsenja glavnih gimnastickih vjezbi, za svoje clanove organizovati nove sekcije, kao streljacku, plivacku, tenisku, fudbalsku, lovacku itd.

Ambicija osnivaca je bila da Drustvo okupi i ljude izvan Podgorice, a u tekstu se, u vezi sa tim, kaze:

- Uprava... uputila je apel u prvom redu na gradjane varosi Podgorice a zatim na sve i svakoga sirom nase junacke otadzbine, da se upisu za clanova ovog drustva koje je ujedno prvo te vrste u Crnoj Gori, te da tijem omoguce drustvo, a mladim Crnogorcima pruze priliku, da u novom mirnom vremenu, novim nacinima i sredstvima sacuvaju viteski duh svojih predaka.

Tako ce posluziti i davno osvestanoj istini: u zdravu tijelu zdrava i dusa.Drustvo se konstituisalo na zboru od 12. februara, pise "Glas Crnogoraca" od 25. februara.Rad Drustva je prekinut izbijanjem Balkanskog rata, oktobra 1912. Obnovljeno je 1914. godine, ali je djelovao veoma kratko, jer je izbio svjetski rat. Ovo drustvo je upraznjavalo tjelesno vjezbanje, razne sportove, kulturne i zabavne priredbe "bez politickog naglaska".





-----------------





Sport prije politike


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



"Vjesnik" od 15. januara 1914. godine, na strani 5, donosi vijest bolje reci informaciju o formiranju sokolskog drustva na Cetinju nastalom inicijativom predstavnika "svih gradjanskih staleza". Novinski izvjestac obznanjuje da je nadleznoj vlasti na dalji postupak poslat statut (pravila) Drustva koji je usvojio Privremeni odbor, u kojem su bili: dr M. Lilickovic, predsjednik; profesor Danko Drakulic, sekretar, i clanovi LJubo Glomazic, sudija, Nikola Knezevic, trgovac, Filip Mihijevic, cinovnik Ministarstva vojnog i Dusan Pejovic, bankarski cinovnik.

Novinski izvjestac kaze da je Drustvo "s ovim stupilo u zivot, da pocinje sa radom i poziva sve poklonike sokolske ideje da se uclane i da potpomognu ovu nacionalnu ustanovu".Upis je vrsen kod Nikole Knezevica, trgovca.

U "Glasu Crnogorca" od 1. februara 1914. godine, na strani 2, objavljena su Pravila cetinjskog sokolskog drustva koja je 22. januara odobrio ministar unutrasnjih djela Labud Gojnic. Pravila imaju 55 clanova.

Da bi citaocima ovog teksta prikazali organizaciju i nacin djelovanja citiracemo ili parafrazirati neke odredbe ovog akta. U poglavlju "Zadatak drustva" nabrajaju se najvazniji zadaci, a onda se kazuje da se zadaci postizu "zajednickim sistematskim tjelesnim vjezbama, viteskim igrama, macevanjem, pjesacenjem, jahanjem, strijeljanjem, plivanjem, veslanjem itd.".

Ovo govori koliko su bili raznovrsni sadrzaji sokolskog pokreta (medju sportovima kojima se Drustvo zeli baviti navode se i neki koji se na Cetinju nijesu mogli upraznjavati; vjerovatno se imala u vidu blizina Rijeke Crnojevica i Skadarskog jezera), ali i koliko je velike pretenzije imalo ovo novoosnovano drustvo.Citiramo jos neke zanimljive odredbe.

U clanu 3 se kaze:

- Rad drustva iskljucuje svaki politicki znacaj. To znaci da se insistiralo na depolitizaciji, sto je, mozda, i u suprotnosti sa nekim izvornim ciljevima pokreta. Dalje se (clan 4) navodi da clanovi Drustva mogu biti oni koji nijesu sudski kaznjavani, a imaju najmanje 18 godina. Primanje se vrsi po molbi koju rjesava Upravni odbor Drustva u roku od 15 dana, a na aktivno rjesenje nema mjesta zalbi. Pravila poznaju pet vrsta clanstva: pocasne clanove, utemeljace, pomagace i redovne clanove (izvrsujuce clanove). Clan-pocetnik nije mogao da bude biran u organe drustva, ali mu za to nije ni bio potreban neki duzi staz (to pravo je sticao sa 21 godinom). Pravilima je predvidjena i kazna iskljucenja iz Drustva za one koji rade "protivno drustvenim pravima" ili "nedostojno se vladaju"...

Posebnu kategoriju cine pripravnici za clanove. To su djeca i omladina ispod 18 godina, kojima je jedini zadatak "da sudjeluju pri redovnim drustvenim vjezbama", a ako se nedolicno ponasaju mogu biti i iskljuceni.

Skupstina drustva se saziva jednom godisnje (obavezno u januaru). Saziv se vrsi "pismeno i preko javnosti" osam dana prije njenog odrzavanja. Uz poziv za Skupstinu mora biti objavljen i dnevni red (clan 22).

Skupstina se odlaze za osam dana ako nije prisutno vise od polovine clanova. Poslije toga vremena ona se moze odrzavati i kad nije prisutna potrebna vecina.


Instituti i nosnja


Skupstina razmatra izvjestaje Upravnog i Nadzornog odbora, a na predlog Upravnog odbora odredjuje i godisnji "proracun"; rjesava predloge, molbe i zalbe, donosi rjesenja o konacnom iskljucenju iz Drustva (privremenu odluku donosi Upravni odbor), vrsi izmjene i dopune pravila, bira upravni odbor, nadzorni odbor i pocasne clanove.

Predvidjena je i mogucnost saziva vanredne skupstine na predlog Upravnog odbora ili trecine clanova Skupstine. Ako je Upravni odbor ne sazove u utvrdjenom roku od 15 dana, onda je saziva grupa clanova - pokretaca inicijative.

Mandat clanova Upravnog odbora traje jednu godinu.Upravni odbor sacinjavaju: starjesina, zamjenik starjesine, cetovodja, sekretar, blagajnik, cuvar, 4 odbornika i 2 zamjenika.Interesantne su u Drustvu duznosti cetovodje koji "upravlja uz prednjacki zbor po poslovniku strucnom stranom drustva" (clan 42) dok se cuvar drustveni "brine za drustvene nepokretnosti - vjezbaonice, sprave, namjestaj, te o tome podnosi izvjestaj drustvenoj skupstini" (clan 41).

Izricito je bilo zabranjeno (clan 40) da blagajnik u rucnoj kasi drzi vise od 60 kruna. Ostalo je morao davati na dobit nekom domacem novcanom zavodu.Zanimljiva je institucija Sud casti (clan 48) koji rjesava razmirice medju clanovima.

On preuzima sporove koje Upravni odbor ne moze razrijesiti. Sastoji se od 5 clanova - po dva imenuju parnicari (ucesnici u sporu), a predsjednika sami clanovi suda. Ako se ne mogu sporazumjeti, predsjednik se odredjuje kockom. Sud odlucuje vecinom glasova, a na njegovu odluku nema zalbe.

Nepokoravanje odluci Suda casti povlaci iskljucenje.

1. Drustvena je slava Vidovdan (28. juna).

2. Drustvena obiljezja su zastava i odijelo.


Zastava je od svile, trobojka, sastavljena od crvene, plave i bijele boje. Na njoj je ispisano SS 1914. (oznaka SS znaci srpski soko).Odijelo je radno i paradno (svecano).

a) Radno je za muske: plave caksire, bijela kosulja bez rukava, crveno opsivena, trobojni pojas sirok tri prsta, pricvrscen za caksire, crna obuca od lake materije ili koze.
b) Radno odijelo za zenske: matroska bluza zatvoreno plave boje, sa bijelim okovratnicima, nabrana suknja od iste materije, crne carape i crna obuca od lake materije ili koze.

Svecano odijelo sastoji se iz:

a) kape 8 cm visoke, crne sa crvenim tjemenom, bijelom perjanicom od konjske strune, naprijed na sredini kape usvojena zajednicka znacka,
b) kaputa od sive vunene materije, kroj na struk, pozadi rasjecenog sa dugmetima i gajtanima,
v) caksira dugackih, od istog sukna,
g) crvene kosulje,
d) opasaca crnog, lakovanog,
dj) cipela crnih,
e) ogrtaca od iste materije od koje je i odijelo, duzine do listova.

3. Pecat sa napisom: "Srpski soko" u Cetinju, naokolo, i godinom osnivanja u sredini.

4. Znacku sa monogramom Srpskog sokola;

5. Drustvene isprave

i 6. Diplomu.(Pravila drustva, clan 49)

U Pravilima je receno da Drustvo mora imati svoj kucni red, koji je istaknut u njegovom stanu, a u clanu 54, odredjeno je da imovina njegova, u slucaju prestanka rada, treba da pripadne Crnogorskoj sokolskoj zupi (zajednica drustva), ako bude postojala.

U protivnom, sva imovina ce pripasti Fondu za siromasne ucenike Cetinjske gimnazije.Tek korijeniCetinjski sokoli su 1914. godine proslavili Vidovdan, svoju sokolsku slavu.

Starjesina drustva Danilo Drakulic odrzao je predavanje o znacaju sokolstva medju slovenskim narodima; odrzana je misa kosovskim junacima i osvetnicima Kosova, defile gradskim ulicama i sokolske vjezbe po programu:

1) Vjezbe zastavicama u izvodjenju mladog sokolskog podmlatka.

2) Slobodne vjezbe - stariji sokolski podmladak.

Izvodjene su vjezbe za palicom, vjezbe na razboju, skok odbojem, piramida i slobodne vjezbe. Sve je pravila Vojna muzika, a vjezbe su izvodjene na otvorenim prostorima pred Vojnom laboratorijom. ("Glas Crnogorca", 1914, br. 32, 14. juna)."Glas Crnogorca", 1. februara 1914. str. 2, pise:

-26. januara 1914. godine u Podgorici je svoju skupstinu odrzalo Sokolsko drustvo "Dusan Silni", najstarije sokolsko drustvo u Crnoj Gori, koje je zbog ratova koje je vodila Crna Gora imalo duzi prekid u radu. Na skupstini je ocijenjeno da je sokolska ideja u Podgorici izvanredno prihvacena; naveden je podatak da Drustvo ima 405 clanova (broj koji na pocetku svoga rada nije imalo ni jedno sokolsko drustvo).

Uspjeh je veci ako se ima u vidu da je 300 clanova vjezbalo!

"Sokolski pokret u Boki Kotorskoj, koja je tada bila pod Austro-Ugarskom vlascu, bio je jako razvijen. Od Herceg-Novog do Budve bilo je 9 drustava, a 1912. godine osnovana je zupa sa sjedistem u Herceg-Novom. U zupskoj evidenciji bilo je 710 clanova od cega 200 vjezbaca i 180 narastajaca.

Ako bi htjeli da rezimiramo, onda treba reci da je sokolstvo u Crnoj Gori do Prvog svjetskog rata tek pocelo da hvata korijene, vjerovatno najvise zbog toga sto nije bilo politicki vec skoro cisto sportski pokret (i pored nekih nominalnih, formalnosti odredjenja u nazivima i za intenzivniji razvoj sporta u ovoj zemlji, sa malo gradova i malim brojem stanovnika u njima, najveci grad je Podgorica), prije svega materijalni uslovi nijesu bili povoljni.





---------------






Tradicija "bijelog sporta"



Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



Odmah po osnivanju kluba formirana je i prva uprava. Na njenom celu bio je Luka Milunovic, kome je povjerena funkcija predsjednika. Sekretar kluba bio je Marko Cvjetkovic, a clanovi uprave (odbornici): Kosto Cufka, Jakov - Jaso Radonjic, Mijat Bastac i Milo Milunovic.

Za kapitena je izabran Luka Milunovic. Inace, kapiten se starao o pripremama i sastavu tima. Posebnog terena nije bilo.U vezi sa formiranjem i izborom imena kluba mogu se postaviti najmanje dva pitanja: otkuda prvi klub sa atributom "radnicki", i otkuda u njegovom nazivu rijec "sportski"?

Sto se imena kluba tice, treba reci da je odrednica "sportski" vjerovatno uvezena sa zapada, odakle je fudbal stigao u Crnu Goru (prije je uhvatio korijene u zapadnim djelovima nekadasnje zajednicke drzave Jugoslavije vjerovatno zbog blizine Evrope), sto sugerise mogucnost da se pored fudbalskog kluba u okviru drustva formira i jos neka sportska sekcija (ekipa).

A zasto uz njegovo ime odrednica radnicki? Objasnjenje je, cini se, jednostavno. Radnicko organizovanje, borba za klasna prava ulazi krajem H+H i pocetkom HH vijeka u zavrsnu fazu, to je predvecerje velikih svjetskih ratova i revolucija. Inace, medju osnivacima su dominirali radnici.

Usput treba reci da je Cetinje vec imalo neku svoju radnicku klasu, iako je cinilo mozda svega nekoliko desetina radnika u Drzavnoj stampariji i Vojnoj laboratoriji i nesto manje zanatlija raznih profesija, zatim sitnih trgovaca, kalfi i segrta. U pocetku to je jednostavno mogao biti pomodni uticaj, uvezena ideja.


Prve utakmice


Do prvog svjetskog rata, koliko nam je poznato, Lovcen nije igrao utakmice van
Cetinja. Komunikacije su bile veoma lose; prevoznih sredstava skoro da nije bilo, a nije bilo ni organizovanih klubova koji bi se suprotstavili novom klubu sa Cetinja.

Vec je receno da klub nije prve godine postojanja imao ni valjanu fudbalsku loptu, da se igralo "krpenjacom", a nije bilo ni sportske opreme. Igrao je svako u svojoj odjeci i obuci, manje u cipelama i opancima, vise bosi.

Prva uniformisana ekipa koja je vidjena na Cetinju bila je ekipa saveznickog francuskog vojnog suda, stacioniranog na Lovcenu, cijim je juznim padinama bila granica Crne Gore i Austro-ugarske.

Ta ekipa je igrala utakmice sa Lovcenom.U gradu se 1914. godine javljaju novi klubovi. Jedan od njih je bio Njegos. (Njegos je stvoren poslije razdora u Lovcenu, kojeg su napustili veci broj studenata i djaka, i osnovali su novi klub. Inace, u taj klub se uclanio i Jakov - Jaso Radonjic, zanatlija).

Drugi je klub djaka Bogoslovsko-uciteljske skole, a organizovali su ga djaci uz pomoc svog profesora gimnastike Radica. Izmedju ovih ekipa i Lovcena su igrane utakmice u toku prve ratne godine, da bi u toku rata prestala svaka aktivnost, i igraci se latili oruzja da brane ugrozenu slobodu zemlje.


Tenis - stari sport


Tenis je vrlo stara sportska igra, ciji nastanak do danas nije u cjelosti razrijesen. "Tenis vuce porijeklo od vrlo starih igara loptom koje se mogu posvjedociti u vrlo starim civilizacijama, napr. u starom Egiptu, antickoj Grckoj, Rimu pa i medju Indijancima".

Igra nalik na danasnji, moderni tenis, igrala se u srednjem vijeku u Francuskoj, pod tremovima samostana, a zatim se u H-+ vijeku prenijela na kraljevski dvor, i potom, dalje, zahvatila narod...

U Engleskoj je, u srednjem vijeku, igra prebacivanja lopte preko konopca poznata pod imenom real tennis. U H+++ vijeku tenis se igrao u Spaniji, a u srednjem vijeku se igrao i u Svajcarskoj i Svedskoj.

Nije to, naravno, bio savremeni tenis, vec neka igra nalik na njega. Dosta teniskih igralista bilo je u zemljama NJemacke i Austrije (kasnije Austro-Ugarske). Ostalo je zabiljezeno da je u Pragu car Rudolf ++ igrao "tenis", u H-+ vijeku.U H-+++ vijeku real tennis u Engleskoj je izgubio kraljevske povlastice, i postaje igra naroda.

U juznoslovenske zemlje tenis je, kao i mnogi drugi sportovi, usao na zapadne kapije; blizina civilizovane Evrope je cinila svoje! No, ovdje je napravljen mali izuzetak: tenis je "preskocio" Sloveniju, i pojavio se najprije u Hrvatskoj, gdje su ga igrali oficiri, po kasarnama, a kasnije i na gradskim prostorima. Ostalo je zabiljezeno da je 1890. godine sagradjeno prvo igraliste u Samoboru...


Knez igra tenis


Ovu malu ekskurziju kroz istoriju evropskog tenisa napravili smo da bi smo pokazali kako u odnosu na Zapad starog kontinenta i u odnosu na juznoslovenski zapad stoje ostali djelovi nase doskorasnje drzave. Za tenis se moze reci da je isao ukorak sa zapadnim djelovima Balkana ili je mozda malo, cak zanemarljivo malo, kasnio.

Podaci za ovakvu tvrdnju nadjeni su u jednoj reviji izdatoj u Engleskoj, zemlji ovom sportu izuzetno naklonjenoj.Tamo je objavljena fotografija koju prati legenda "Crnogorski knez igra tenis na Cetinju".

A ispod toga naslova, u tekstu pise da je crnogorski knjaz "za vrijeme ljetnje posjete britanske mediteranske flote kotorskom zalivu primio gospodina Majkla Kalma Sejmura i njegove oficire na Cetinju...

Poslije prijema uslijedila je partija tenisa koju je priredila supruga britanskog poslanstva. Ovdje stoji i podatak da su i knez i njegov brat (vjerovatno se ovdje misli na nekog od knjazevih bliskih rodjaka jer on brata nije imao - NJ) bili obuceni u kompletnu crnogorsku nosnju i da su dobro igrali tenis.

Pisac ove informacije zakljucuje da je bas zahvaljujuci interesovanju kneza i njegovog brata za tenis tadasnji glavni grad Crne Gore i dobio tenisko igraliste. Ovaj podatak govori kako se tenis jos prije osam decenija igrao na Cetinju", kaze se u tekstu novinara beogradske "Politike", koji je prenio ovu informaciju.


GDJE SE IGRALO?

U svojoj studiji o Cetinju dr Dusan J. Martinovic kaze da je tenis na Cetinju krajem proslog i pocetkom ovog vijeka bio narocito razvijen, da je u gradu bilo 11 teniskih igralista.U citiranom tekstu, koji je napisao Z(ijad) Krslak ne pise na kakvom se igralistu igralo.

Ni Martinovic ne navodi kad je izgradjeno prvo savremeno igraliste (sa betonskom podlogom), pa ostaje otvoreno pitanje: na kakvom su to igralistu igrali knez i njegovi gosti iz zemlje tenisa, Engleske.

Vjerovatno je to bilo na travi ili pijesku (przini).Iako je knjazu Nikoli tenis bio poznat, buduci da je zavrsio Licej Luja Velikoga u Parizu, ovaj sport ulazi u Crnu Goru tek poslije 1878. godine, kad je Crnoj Gori priznata nezavisnost, i kad su na Cetinje poceli da dolaze strani diplomatski predstavnici, i to naravno ne odmah!

Bilo je potrebno da se diplomatski kor uveca, okupi dovoljan broj ovoj igri vicnih ljudi, kako bi bijeli sport zazivio u Crnoj Gori. Prema tome, najrealnijom se cini pretpostavka da se tenis pocinje organizovano igrati tek u posljednjoj deceniji H+H vijeka.

U krugu diplomatskih predstavnistava je bio i jedan broj teniskih terena, o kojima govori Martinovic. I Rastko Radunovic u ranije citiranom tekstu o pocecima modernog sporta u Crnoj Gori daje priblizan podatak, pominjuci "desetak terena" koji su na Cetinju postojali pocetkom HH vijeka.

Radunovic navodi i podatak da je u ovom gradu, pri Italijanskom poslanstvu osnovan prvi teniski klub u Crnoj Gori, i to 1906. godine.Prvo drustvo - 1906. godineTenisom su se u prvo vrijeme bavili diplomati i dvorska svita; on nije bio dostupan sirim narodnim slojevima.

Tek od 1906. godine, od osnivanja teniskog kluba, otvaraju se kapije teniskih igralista za gradjanstvo, ali je i dalje mali broj onih koji se bave prebacivanjem loptice...

U krugu poslanstva ostao je do danas sacuvan jedan broj teniskih igralista, a jedno je postojalo i u blizini Dvora.Ako je tenis u Crnoj Gori bio privilegija uskog kruga ljudi, postavlja se pitanje da li je pretjeran podatak o deset ili jedanaest teniskih igralista koja su postojala krajem proslog i pocetkom ovog vijeka!? Svakako da jeste?

Uostalom, i grad je jos uvijek bio relativno mali. Martinovic navodi da je "na pomolu prve decenije Cetinje imalo oko 500 kuca sa vise od 4.000 stanovnika".U svakom slucaju, tenis na Cetinju ima dugu tradiciju, i u sportskom pokretu Crne Gore zauzima znacajno mjesto.





---------------





Prvi i jedini golf klub


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



Golf je skotska igra, u kojoj se igraci takmice da sa sto manjim brojem udaraca utjeraju lopticu u niz jamica, udubljenja rasporedjenih po terenu. Golfu slicna igra paganica igrala se u starom Rimu, a u srednjem vijeku igre slicne danasnjem golfu igraju se u Skotskoj, Nizozemskoj i Francuskoj.

Kolijevka savremenog golfa je Skotska, gdje je (1552) formiran prvi klub, a tu su 1754. godine napisana i prva pravila igre. Golf kao sportska igra se pojavio u zemljama centralne Evrope u H+H vijeku (Francuska - 1856, Svajcarska - 1860), zatim u Sjevernoj Americi (Kanada - 1883. i SAD - 1885).

Na pocetku HH vijeka prosirio se na Juznu Ameriku i Australiju. U Enciklopediji fizicke kulture zabiljezen je podatak da se u Jugoslaviji golf igra samo izmedju dva rata - u Beogradu, Zagrebu i na Bledu.

Ovaj, navedeni podatak, moze se osporiti cinjenicom da je na Cetinju 1906. godine osnovan Golf klub, a da je pokrovitelj ove organizacije bila knjeginja Milica, supruga prestolonasljednika Danila, najstarijeg sina knjaza Nikole.

Igraliste se nalazilo u tzv. Novoj Varosi - novom dijelu grada, u neposrednoj blizini zgrade Italijanskog poslanistva, cija je izgradnja zapoceta te godine. Na svecanom otvaranju prvu partiju je odigrala knjeginja, a onda su se do sumraka redjali clanovi kluba.

Ova igra je bila i ostala privilegija uzanog kruga ljudi, uglavnom diplomatskog kora i dvorske kamarile. Razumije se i clanova vladajuce kuce.Streljastvo kao sport je gadjanje u metu, i to gadjanje pokretnih i nepokretnih ciljeva.

Prvo streljacko udruzenje, u kojem se gadjalo vatrenim oruzjem, formirano je u srednjem vijeku (1466) u Lucernu u Svajcarskoj. Prva streljacka druzina na jugoslovenskim prostorima osnovana je 1560. godine u LJubljani, a dvije godine kasnije u politickom centru Slovenije organizovano je i prvo streljacko takmicenje.

Nekoliko streljackih drustava na juznijim prostorima osnovano je u 19. vijeku i to: godine 1887. osnovan je Streljacki savez knjazevine Srbije, a dvije godine kasnije ovaj savez je pokrenuo i izdavao "Streljacki glasnik".

Prvo streliste je izgradjeno u Zagrebu 1808. godine.Crnogorci - dobri strijelciStreljacki sport u Crnoj Gori ima dugu tradiciju. Mnogo je bilo popularno gadjanje iz vatrenog oruzja (kad je bilo municije, ali se ona uvijek morala stedjeti).

Ipak, streljastvo kao organizovan sport se javlja na razmedju H+H i HH vijeka, kad su uvedene mete slicne danasnjima.Povodi za organizovanje takmicenja bili su razliciti i dosta cesti.

Na primjer, 1886. godine na Cetinju (povodom pedesete godisnjice bitke na Grahovcu iz 1836. godine, u kojoj je poginulo nekoliko NJegosevih bliskih rodjaka), a pobjednici su bili Masan Cuca (bio je iz plemena Cuca, iz Katunske nahije sjevero-zapadno od Cetinja) i Marko Bokovljanin (vjerovatno je bio iz sela Bokova istocno od Cetinja).

Da je takmicenje bilo dobro organizovano, a odziv masovan, govori i podatak da je trajalo dva dana.Pred kraj 1898. godine u "Glasu Crnogorca" je izasla obavijest da ce se iduce 1899. godine, u proljece, odrzati streljacko takmicenje, i to gadjanje u biljegu s moskovkama (puskama ruske proizvodnje) po svijem bataljonima...

Oglas je, dakle, bio poziv za pripreme buducim ucesnicima u takmicenju. A motivi za takmicenje su bili jaki! Prije svega, Crnogorcu je, o cemu je ranije bilo govora, prirodjen takmicarski duh, oni zele da se nadmecu, a u ovom slucaju, znacajan motiv je i nagrada. Obecano ih je vise, a sve su vrijedne.

Prva je 100 fiorina, druga 50, treca 25 a utjesna nagrada je 5 fiorina. Inace, bilo je predvidjeno da nosioci ovih nagrada opet gadjaju u biljegu, da se trazi najbolji medju najboljima, a za njih su bile predvidjene izuzetne nagrade: prva 100 napoleona, druga 50, treca 25 i cetvrta 5 napoleona.

Ovakva takmicenja su bila obavezna za vojsku, ali i vojna nadmetanja su bila dostupna i za civile.Takmicenjima je cesto bio prisutan knjaz Nikola i clanovi njegove porodice, knjazevi dostojanstvenici, diplomatski kor...

Na nekim takmicenjima knjaz je i sam, licno, gadjao i time iskazivao svoj odnos prema ovom sportu.Inace, najstariji oblik streljastva u Crnoj Gori je gadjanje u biljegu, ili gadjanje u pokretni predmet.

Pobjednici u ma kojoj vrsti gadjanja su bili cijenjeni, a pobjednici velikih takmicenja i slavljeni. I ne samo to. Takav uspjeh je sluzio na cast njihovih porodica. I u literarnim i publicistickim djelima H+H i HH vijeka ima dosta zapisa o streljastvu, skoro da se nije mogao zamisliti dobar junak a da nije dobar strijelac. "Metanje iz pusaka" se cesto pominje i u narodnim pjesmama...


Macevanje kao sport


Macevanje kao vjestina rukovanja hladnim oruzjem svrstava se u grupu borilackih sportova. Bilo je razvijeno u zemljama staroga vijeka, o cemu svjedoce sadrzaji nekih reljefa u starom Egiptu; macevali su svi anticki narodi, a u starom Rimu su postojale skole za robove gladijatore koji su se u njima obucavali borilackim vjestinama.

Kod jugoslovenskih naroda macevanje je, u pocetku, dio viteske vojnicke obuke. Ono se 1568. godine pominje u programu Dubrovacke gimnazije. U Beogradu je 1843. godine postojao macevalacki kruzok, neka vrsta organizacije za macevanje.

U LJubljani je 1874. godine otvorena prva privatna skola za macevanje; u Hrvatskoj se macevanje uvodi u redovne skole. Zagrebacka gimnazija u Gornjem gradu uvela je 1893. godine macevanje kao neobavezan predmet, a do kraja vijeka uvesce se u jos nekoliko hrvatskih gimnazija.

U Vojvodini je centar macevanja bio Veliki Beckerek.Prvo drustvo - 1891.U jednoj crnogorskoj novini toga vremena, u "Glasu Crnogorca", iz 1888. godine imamo zapis o macevanju. To je tekst o obuci djece u ovoj vjestini (naslov teksta glasi:

"Crnogorac uci sina macevanju"), ali to je vise obuka u funkciji pripreme za odbranu zemlje, i licnu odbranu, nego za sportska nadmetanja.

Uostalom, tu se govori o jednom primjeru obuke djeteta "kako dusmanske napadaje treba odbijati". U tekstu se kaze da dijete taj nauk ozbiljno shvata jer je svjesno "svoje teske zadace i sa ozbiljnim licem kao u kakvog matorka, prati svaki pokret ocev, da mu se ne bi ni najneznatnija malenkost omakla. Njemu nista ne smeta sto mu se sva svojta uglas smije, pa i to ga ne ijedi, sto mu se evo bas i seja, slabija od njega, grohotom smije. On je sav oko i uho, da sve vidi, da sve cuje i zapamti, sto ce mu junacki babo reci".

U tekstu se ne navodi ni mjesto ni akteri ove obuke. Ocito, clanak ima instruktivnu funkciju, treba da podstakne, da pokrene na aktivnost.Kad se pojavilo macevanje kao sport u Crnoj Gori?

Vjerovatno prije 1888. godine, jer je i ono svrstano u grupu aktivnosti koje kao "igre i oklade" zakon povladjuje zato sto "krijepe tijelo i um ljudski". Doduse, tu se ne pominje termin macevanje ili borenje, vec "vjezbanje oruzjem" sto bi trebalo da bude podudarno.

Dakle i "dugovi od takvih oklada i igara mogu (se) i sudom naplacivati". I ta je dakle tekovina legalizovana, odnosno zakonom zasticena.Na Cetinju je 1891. godine formirano vec pominjano Drustvo za gimnastiku, tociljanje i borenje. A to borenje je, ustvari, macevanje.

Dakle, rano se pocelo sa organizovanjem macevanja, preko odgovarajuce asocijacije. Tu sekciju su cinili uglavnom oficiri (Crna Gora jos nije imala stajacu vojsku), i studenti koji su se skolovali na strani, po raznim evropskim zemljama. Tri godine kasnije osnovano drustvo Gorski vijenac ima sekciju za macevanje.

Casopis "Luca", pokrenut na Cetinju sljedece 1895. godine, u prvom broju donosi informaciju o formiranju drustva Gorski vijenac, a u njoj se pominju Knjizevni odbor i Uciteljski zbor. Dalje se kaze da Uciteljski zbor ima ucitelje za macevanje i gimnastiku.






-----------------






Macevanje-dio vojne obuke


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



U informaciji se nalaze i ocjene o napredovanju ovog sporta: Macevanje za ovu godinu otkada Drustvo postoji (formirano je u martu 1894. godine, a na njegovom celu je bio Ilija Plamenac (ministar vojni) takodje je lijepo napredovalo.

Ucitelji macevanja vec su cinili sa svojim pitomcima jednu javnu probu, u Zetskom domu, te nam bjese milina gledati kako se mladi heroji uspjesno bore na mac i na sablju.

Na drustvenoj priredbi organizovanoj u junu iste godine demonstrirana je vjestina macevanja (na sceni su se pojavila tri para). Ratko Radunovic u ranije pominjanom tekstu navodi i ko su bili ucesnici priredbe i kaze da su «megdandzije» bili crnogorski oficiri, pitomci italijanske skole, i da bi se njihova obucenost u ovom sportu mogla iskoristiti za dalje omasovljenje macevanja u drzavi.

Receno je da je i publika sa najvecom paznjom pratila i aplauzima nagradila ucesnike priredbe. U crnogorskoj periodici nijesu rijetki tekstovi u kojima se propagira macevanje.

Milo Kovacevic je, samo u toku prve godine izlazenja «Luce», objavio jedan propagandni tekst (u cetiri nastavka, na vise od deset stranica).U Crnoj Gori macevanje postaje vojnicki sport, bolje reci dio programa vojnicke obuke, narocito otkad je ustanovljena stalna- stajace vojska. Kurseve macevanja posebno su morali da prodju oficiri.


Prve konjske trke


Konjicki sport obuhvata razne aktivnosti konja i covjeka (jahaca) u cilju postizanja odredjenih rezultata. Ovaj sport je veoma star. Prva takmicenja sa konjima su organizovana u drugom milenijumu prije nove ere u zemljama Sjeverne Afrike, Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka.

Ovaj sport kod jugoslovenskih naroda poceo je najprije da se razvija u Sloveniji (LJutomer 1785. godine) i u Srbiji (Sabac 1820. godine).

U Crnoj Gori, zbog konfiguracije terena, konj je do kraja H+H vijeka bio skoro jedino transportno sredstvo: tada su poceli da se grade moderni putevi, pa je konj kao transportna zivotinja potiskivan, ali ni do danas nije sasvim istisnut. On se koristi za transport putnika i robe.

Konji su mnogo korisceni i u bojevima (u narodnim pjesmama se gotovo redovno pominju konji i junaci), a u dokolici za utrke koje su neka vrsta takmicenja. Svima je bilo stalo da ima i sto boljeg konja, ali i konjanika...

Takmicenja, u organizovanom obliku, javljaju se na prelazu iz proslog u ovaj vijek, a organizovana su u krajevima gdje je bilo vise ravnog prostora (Zeta i Bjelopavlicka ravnica, okolina Niksica, nesto kasnije i Limska dolina).

Niksicki list «Onogost» koji nije donosio nikakve sportske informacije, ima dvije kratke biljeske o konjickom sportu, sto znaci da su te aktivnosti upraznjavane u ovom kraju.

Obje informacije su objavljene u julu 1900. godine, a govore o konjskim trkama koje ce se u ovom gradu organizovati prilikom svecanosti osvjestavanja tamosnje Saborne crkve, najveca sakralne gradjevine u Crnoj Gori onoga vremena, kao i cetrdesete godisnjice «srecnog vladanja» knjaza-gospodara Crne Gore.

Priredjivacki odbor, «da bi sto vise doprinio ovoj svecanosti namjeran je da tom prilikom priredi utakmice u brzini konja (trke) sa izvjesnim nagradama».

Odbor putem informacije u «Onogostu» izvjestava «svakog gradjanina ove zemlje, koji godj ima konja, da bi mogao biti na pomenute utakmice, neka se spremi na ovaj svecani dan».

Tekst objavljen u listu zeli da podstakne prijavljivanje pa se u njemu, izmedju ostalog, kaze:Mnozina koji ovo procitaju ali cuju reci ce: dje cu ja sa mojim konjem tamo kad ce tu biti konja koji bi i mene i moga konja ponio.

No, taj koji bi tako pomislio, taj se moze vrlo lako i prevariti, u svome skromnom misljenju.Iza toga slijedi obecanje:

-Prema samom rasporedu utakmice moze se svaki uvjeriti da ce veliki konji i hatovi koji su iz inostranstva dobavljeni, trcati napose, a naski konji napose. Na taj nacin osiguran je uspjeh manjim konjima.

Organizator zatim preporucuje:

-Svaki koji je iole u mogucnosti, treba da se za ovu stvar svojski zauzme i odazove pozivu ovoga odbora i time svi skupa da podrzavamo ovaj lijepi i stari srpski obicaj, jer trke odvajkada su bile jedna od prvih muskih i junackih igara».


Takmicenje u Niksicu


U tekstu se navode i nagrade koje su bile obezbijedjene: od knjaza Nikole -25 napoleona, od knjeginje Milice (supruge prestolonasljednika Danila)- 350 maraka, od Ministarstva unutrasnjih djela - 15 napoleona i Opstine niksicke - srebrni noz i par ledenica.

Koliko se vaznosti pridavalo ovoj trci govori i cinjenica da je svaki ucesnik trebao da bude u Niksicu 6. avgusta uvece, kako bi se odmorili i konji i jahaci, i kako bi svaki ucesnik «na mjestu dje ce se odrzati trka oprobao svoga konja».

Svi vlasnici konja trebalo je da se po dolasku u Niksic prijave porucniku Nenadovicu, predsjedniku Odbora za priredjivanje trke.

Svi konji trebalo je da se podvrgnu pregledu i ocjeni sposobnosti za trku. Oni koji se oglase sposobnima imali su obezbjedjenu hranu za vrijeme trajanja svetkovine.

Svaki vlasnik konja je, prilikom odlaska na takmcenje, od mjesne vlasti morao uzeti uvjerenje da je konj njegova svojina i da je u zemlji ozdrijebljen. Ako je konj kupljen onda je morao biti u vlasnistvu ucesnika trke najmanje tri mjeseca prije njenoga odzravanja.

Ne zna se zbog cega ovaj zahtjev, ali je vlasnik konja, na samoj trci, mogao da ga pozajmi drugom jahacu!...A evo kakav je raspored trka. Trcalo se za Nagradu knjaza Nikole, na stazi dugoj 800 metara.

Nagrade su sljedece: 10 napoleona (prva nagrada), 7 (druga), 5 (treca) i 3 (cetvrta).U ovoj trci «imaju pravo da trce hatovi domaceg soja koji su u zemlji ozdrijebljeni».

U trci za Nagradu knjeginje Milice mogu ucestvovati samo domaci konji koji su stariji od 5 godina, a predvidjene su nagrade 150 maraka (prva), 100 (druga), 60 (treca) i 40 (cetvrta). Staza za ovu trku je duga 1.000 metara.

Za Nagradu Ministarstva unutrasnjih djela mogu da se takmice samo konji mladji od 5 godina a nagrade su: 7 napoleona (prva), 5 (druga) i 3 (treca). Duzina staze je 800 metara.

Konacno, u trci za Nagradu grada Niksica mogli su da ucestvuju hatovi dobavljeni sa strane, na stazi dugoj 1.200 metara. Prva nagrada je srebrni noz, a druga dvije ledenice. Rezultati trka u pomenutom listu nijesu objavljeni.


Tradicija konjarstva


Propozicije trka i podatke o nagradama smo dali nesto sire da bi pokazali koliko ozbiljnosti je uneseno u organizaciju i sprovodjenje trka. Takav odnos i ozbiljnost ukazuju da ovo nije pocetak, da konjicki sport u Crnoj Gori ima tradiciju, jer, ne pocinje se sa velikim takmicenjima i dobro isplaniranim.

Za to treba imati iskustvo i odredjeno predznanje.Na dumitorskim visinama postoje dvije zaravnjene povrsi-Jezera i Saranci.

Tu je konj znacajna transportna zivotinja (skoro da nema seoskog domacinstva koje konja nema, a mnoga i po vise njih). Konji se, skoro uvijek kad nijesu natovareni, koriste za jahanje, a jahaci su voljeli da se utrkuju...

Prema sjecanju savremenika, jahacke utakmice na durmitorskim povrsima su bile dosta ceste, a pobjednici velikih trka u ovom kraju su bili postovani i cijenjeni. O izuzetno dobrim jahacima se dugo pricalo.

I na drugoj strani Tare, na Kosanici, poslije ulaska ovog kraja u sastav Crne Gore, bilo je konjskih trka. Tradicija takmicenja konja i jahaca (trke konja i junaka) koje su odrzavane na Durmitoru u svanuce HH vijeka nastavljena je i izmedju dva svjetska rata (Konjske trke na NJegovodji) i okupljale su veci broj konja i jahaca iz udaljenijih krajeva (od Gacka i Nevesinja, od Sjeverne Crne Gore, sa Pesteri pa i od Zlatara i Zlatibora).

O tim trkama ima tragova u medjuratnoj stampi, i pored toga sto su informacije sa Durmitora, i mnogo vaznije od ovih, tesko silaze u novinske redakcije.Inace tradicija konjskih trka na Durmitoru se odrzala i do nasih dana i organizuju se ljeti, na zadovoljstvo mjestana i onih koji svoj odmor koriste na krovu Crne Gore.

U «tecevine» od opklade za trke konja Bogisicev zakon je stitio; mogle su se sudski naplacivati. Ova norma poznatog zakona govori da je takmicenje u «konjskom trcanju» bilo razvijeno i u drugoj polovini H+H vijeka.





-----------------





Velosipedisti na Cetinju

Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



Biciklizam je sportska grana koja obuhvata razlicite nacine voznje i natjecanja biciklom, a primjenjuje se i u rekreativne svrhe (rekreativni biciklizam).Koliko je star bicikl kao transportno i putnicko sredstvo dosta je tesko precizno odgovoriti.

Jos u srednjem vijeku (1447) napravljeno je vozilo slicno biciklu, a onda je ono usavrsavano nizom pronalazaka u NJemackoj, Francuskoj i Engleskoj, dok se prvi savremeni bicikl (sa pedalama) pojavio 1861. godine u Francuskoj.

I to vozilo je usavrsavano do nasih dana.Biciklizam kao sport u svijetu star je vise od 120 godina. Takmicenje biciklima pocinju negdje u osmoj deceniji H+H vijeka. Za prvu biciklisticku trku organizovanu u svijetu uzima se ona organizovana 31. maja 1868. godine u Parizu.

Iduce godine organizovana je prva veca medjugradska trka u Francuskoj, prva trka u Italiji.Prvi bicikl sa velikim prednjim tockom pojavio se kod nas 1880. godine, a samo cetiri godine kasnije osnovan je u Beogradu prvi biciklisticki klub.

Godinu dana poslije Beograda osnovani su biciklisticki klubovi u Zagrebu i LJubljani (1885) a 1887. u srbijanskoj metropoli izlazi prvi biciklisticki list - «Velosipedski list». Poslije nekoliko izdatih brojeva se ugasio i ponovo se pojavio pod imenom «Velosipedist»...


Maratonac na biciklu


Kad je prvi bicikl (velosiped) usao u Crnu Goru? Na to pitanje je tesko pouzdano odgovoriti. Pretpostavljamo da je to 1897. godine. Gost na biciklu je bio Mihailo Mercep, clan Srpskog velosipedskog drustva, koji je 1893. godine biciklom prevalio put od Beograda do Hamburga, a onda otplovio brodom do NJujorka.

Iz najveceg grada Amerike nastavio je put biciklom do Cikaga, gdje je bila Svjetska izlozba, a u isto vrijeme i svjetsko prvenstvo u biciklizmu. Kad se s puta vratio nastavio je, sa svojim prijateljima Svetolikom Savicem i LJubom Stanojevicem put u Crnu Goru.

Posao je preko Bijeljine, Sarajeva, Mostara, Nevesinja, Bilece, Dubrovnika i Kotora na Cetinje i u Podgoricu. Merces i njegova ekipa svuda su odusevljeno docekani, narocito u njegovom rodnom mjestu Bileci i u Crnoj Gori.

Bicikl - «cest gost»Zanimanje za bicikl naglo je poraslo u Crnoj Gori i u njenoj metropoli sljedecih godina sve cesce se vidjaju vozila na dva tocka.

Profesor Kurt Hasert, NJemac, koji je 1900. godine bio u posjeti Crnoj Gori zapisao je da bicikl vise «nije rijedak gost» u Knjazevini.Rastko Radunovic u svom, pominjanom, prilogu kaze da je na Cetinju 1905. godine osnovan biciklisticki klub, ali da je o njegovom radu nema podataka.

Do kraja prucavanog perioda broj bicikla na Cetinju se znacajno povecao, i on ima dvostruku namjenu - koristi se kao transportno sredstvo ali i sredstvo za takmicenje. Trke cetinjskih mladica «velosipedima» remete mir u prijestonici.

Novine su 1910. godine zabiljezile:

- Vrlo se cesto vidjaju i nocu kroz prijestonicke ulice neki, vecinom sportisti, kako jure na tockovima i bez osvjetljenja - ferala ...Tociljajka pod Orlovim krsemKlizanje (sklizavanje) ili tociljanje (klizanje je savremeni izraz - naziv za ovaj sport. Kod nas se ovaj naziv, kako biljeze onovremene crnogorske novine, («Glas Crnogoraca» 1891. godine) najprije pojavio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a odatle je prenesen u Srbiju.

U Crnoj Gori se ovaj sport prvobitno zvao tociljanje, sto se vidi iz citiranih tekstova, ali je i ovdje brzo prihvacen naziv sklizanje odnosno klizanje (vec pocetkom posljednje decenije H+H vijeka.

Zapravo 1892. godine drustvo dobija naziv Klizacko), spada u grupu tzv. zimskih sportova, a pod klizanjem se podrazumijevaju razlicita kretanja po ravnim prirodnim, ili vjestacki zaledjenim povrsinama - pomocu metalnih klizaljki.

Pradomovina klizanja su zemlje sjeverne Evrope i srednjo-evropske planinske «visoke» zemlje kakve su Austrija, Svajcarska, dijelom Italija i Francuska.

Crna Gora, zemlja visokih brda, snjegopadna i dobrim dijelom godine hladna, rano je «uvezla» ovaj sport, rano su ovdje uvezeni rekviziti za kretanje po snijegu i ledu, ali znacajnu pomoc u savladjivanju bijelih puteva cinili su i domaci izumi, primitivni najcesce, ali dobri u nedostatku boljih.

U crnogorskoj stampi krajem H+H vijeka, inace dosta oskudnoj sportskim informacijama, nesto vise zabiljeski ponegdje i duzi tekst moze da se nadje o klizanju (tociljanju).

U njima se govori o zdravstvenim funkcijama ovog sporta i apeluje se na mlade ljude da se njime bave; ima preporuka da se organizuju i udruzuju. Prenose se iskustva drugih, vjerovatno najvise zbog toga da bi se na mlade Crnogorce (i Crnogorke, dakako) podsticajno djelovalo.

Iz tih napisa, posebno iz ovog koji cemo u nastavku citirati, vidi se da se tocijalo i musko i zensko. Podsticajno se zeli djelovati ukazivanjem na praksu drugih zemalja u kojima se pjevavaju ode tociljanju (njemacki pjesnik Kolpstok je autor «Mesijade», a svoje najljepse ode posvetio je tociljanju i tociljajki).

Navodi se i podatak da je becki ministar prosvjete naredio «da se djakovi imaju tociljati kadgod ima leda». Iz tog teksta se moze vidjeti da ta godina ne predstavlja pocetak ovog sporta na Cetinju. No, da bi stvari bile jasnije citiramo integralan tekst:- Zima je doba drustvenih sastanaka, doba zabave.

Ljuta studen i neprolazni snjegovi ne dadu covjeku nikuda moci, no prigone svu celjad oko ognjista. Jedva ako susjedi proprte jedan do drugoga, te se predvece sastaju; sto ih je vise to im je toplije.

Po velikijem gradovima, po prijestonicama, gdje se za blago svasta moze dobiti, tada su najvise u jeku pozorista i koncerti, igranke i skupstine. A u nas, u nase sirotinje, po selima i zaseocima sjednici, sijela i prela. Pa ipak ima jedna zimska zabava koja je, pored viteskog i gospodskog lova, i najbogatijim, ako ne milija od svijeh ostalijeh, a ono zanago, najzdravija - a to je tociljajka.

Ne ona uska tociljajka, u kojoj se tociljaju djeca u opancima, no ona prostrana, ravna, ledena klizalicama. No, za takvi led valja veliki i poduzi studen, kakva svake zime pohodi samo sjeverne krajeve. Tako je ta divna zabava toliko omiljena narodu, da je nasla svoje pjesnike.

Njemacki pjesnik Klopstok koji je spjevao cuvenu «Mesijadu», posvetio je svoje najljepse ode tociljanju i tociljajki. Toliko je ta zabava tamo korisna zdravlju, da je sadasnji becki ministar prosvjete naredio, da se djakovi osnovnijeh skola moraju tociljati kadgod ima leda.

Sto dalje na jug, sve su redje takove zime, tako da juzni narodi ne znaju te zabave, te nemaju ni rijeci za tociljanje. Ne mozemo jemciti, ima li takvoj rijeci traga u sanksritu, al da je nema u africkih Somalija, ni u crnackih jukavaca i gakavaca, na to bismo se mogli zakleti.

Toliko su takove zime rijetke u nasem pojasu, pa i u sjevernim krajevima nasega naroda da su, na primjer, Zagrebcani morali skovati i za to «knjizevnu rijec» te mjesto tociljanja reku sklizanje, a tociljajku zovu sklizaliste.

Ni Beogradjani, iako je Biograd na udarcu studenim sjevernim vjetrovima, kao da davno nijesu imali leda, jer i oni su zaboravili tociljati se no se prema Zagrebcanima klizaju, a kao sto citamo u biogradskijem novinama, sastavljaju klizacke druzine.

I na Cetinju su rijetke ledene zime, iako smo pod nogom Lovcenom na kom i o Ilinu dne ima snijega. Ipak se ne «klizamo» no se uvijek tociljamo kadgod ima leda. Prije tri godine bilo je nesto leda pod «jabukom».

Ove godine nalazila se dosta lijepa tociljajka, iako ne mnogo prostrana, izmedju Grude i Orlova krsa. Tu se svaki dan, i prije i poslije podne, sastaje prelijepo drustvo, te uziva i krijepi svoje zdravlje u plemenitoj zabavi tociljanja.

Razumije se da ima i pocetnici i pocetnice, u koji se svaki cas mogu vidjeti svakojaki «padezi». No, omne initium durum, osobito, na tvrdom ledu, i najbolji vjestaci poceli su padanjem.

No nista nije vjecito, najmanje malovjecna tociljajka. Od juce je objuzilo, i ona je brzo pocela stariti: Svijetlo joj se lice nagrdilo borama i mrskama, i - kao da smo joj ovim napisali citulju».





---------------





Svecanosti na klizalistu


Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija


Eto, kako je pisao «Glas Crnogorca», tada jedina crnogorska novina - list za politiku i knjizevnost, koji je bio otvoren i za druge znacajne informacije, pored ostalog i iz oblasti sporta. Ovaj komentar, poruka, predstavljala je znacajan podsticaj formiranju klizackog drustva na Cetinju.

Gdje, u koje vrijeme smjestiti pocetak klizanja na Cetinju? Taj pocetak je nemoguce odrediti. Klizanje u opancima i slicugama je prvobitni oblik klizanja, nastao iz nuzde, radi brzeg kretanja i odrzavanja ravnoteze na ledu: klizanje «sa gvozdenim klizalicama» pocinje 1889. godine, mozda i ranije.

Rastko Radunovic, istoricar sporta, u svom radu «Pojava i razvoj modernog sporta u Crnoj Gori do 1914. godine» pocetke klizanja smjesta u 1889. godinu i kaze: «Postoji dosta uslova da se ono i prije javilo».

Ako se pazljivije analizira tekst koji smo ovdje objavili, iz konstatacije «prije tri godine bilo je nesto leda pod «jabukom» - dalo bi se zakljuciti da je i to bilo neko klizaliste (u tekstu se pominju klizalista na kojima se tih godina «tociljalo»), sto bi znacilo da je u «maloj slobodnoj prestonici bogu iza ledja» bilo klizanja, da tu prodiru moderni sportovi.

No, dopustamo mogucnost da ni to nije pocetak, ima mjesta za dalja istrazivanja, za nova dokazivanja.Zdrav duh u zdravom tijelu, bila je u Crnoj Gori dobro znana i postovana deviza. Ratnicki narod je bio svjestan da u godinama mira treba snaziti duh i tijelo tjelesnim vjezbama i viteskim nadmetanjem.

Prisutna je svijest da se to ne moze obezbijediti stihijno, da se mora raditi organizovano. Zato pocetkom posljednje decenije proslog vijeka i nastaju prve sportske organizacije - drustva, a jedno od njih je Drustvo za gimnastiku, tociljanje i borenje, koje je osnovano 10. marta 1891. godine.

Citavih dvadeset dana ranije objavljen je poziv za saziv Osnivacke skupstine. U pozivu je receno da ce se na skupstini «vijecati o tome kako se ima ovo drustvo sastaviti», sto pokazuje da je bio obezbijedjen demokratski postupak u njegovom konstituisanju.

Iz poziva se takodje moze vidjeti da se vodilo racuna o tome da se obezbijedi visok renome organizacije, i da ona vec od starta dobije internacionalni karakter: na ovu skupstinu moze doci svaki cestit Crnogorac i stranac koji na Cetinju zivi!

Skupstina je zakazana i odrzana u Zetskom domu. (Zetski dom je prva pozorisna zgrada u Crnoj Gori, cija je gradnja pocela 1884. godine, a gradjen je dobrovoljnim prilozima ne samo stanovnika Crne Gore vec i prijatelja pozorista i Crne Gore iz drugih krajeva zemlje, narocito iz Vojvodine).


Klizacko drustvo


Klizanje se brzo razvijalo. Zato su okviri mjesovitog «trojnog saveza» bili pretijesni za njegovo djelovanje, i vec sljedece godine dolazi do izdvajanja klizanja i formisanja posebnog saveza. O toj novoj cinjenici izvjestava «Glas Crnogorca» od 7. novembra 1892. godine.

U obavjestenju se kaze:

- Ustanovilo se na Cetinju. Ko zeli da postane njegovim clanom, neka se obrati gospodinu inzenjeru Marku DJukanovicu (DJukanovic je bio ministar gradjevina Kraljevine Crne Gore; studije tehnike je zavrsio u Petrovgradu, i jedan je od dvojice prvih crnogorskih inzenjera - NJ), odborniku drustvenom, da se upise i da polozi doticnu taksu, gdje ce dobiti clansku kartu kao i jedan primjerak drustvenog statuta.

Mjesto klizanja se lijepo uredjuje.Koliko nam je poznato Ustav Drustva, usvojen 1892. godine, i stampan iste godine, prvi je dokumet te vrste u Crnoj Gori koji je stampan. Inace, Ustav je i do danas sacuvan.

Mi smo ga nasli u fondovima Centralne biblioteke Republike Crne Gore na Cetinju, i donosimo ga u prilogu - da bi prezentiranjem njegovih odbornika pokazali koliko je drustvo bilo moderno organizovano, koliko su u njemu odnosi bili demokratizovani. Drukcije nije ni bilo moguce: «U toj maloj drzavi svi su bili na Ti s gospodarom, sto je najveci dokaz prave demokratije»...


Cetinjsko klizaliste


U informaciji o ustanovljenju Drustva, koju smo integralno prenijeli u prethodnom odjeljku ovog teksta, je receno da se mjesto klizanja lijepo uredjuje. U kojoj je fazi izgradnje bilo, kad se ova vijest pojavila u novinama nije poznato, ali je sasvim izvjesno da je izgradnja bila u poodmakloj fazi - ako je vjeran opis klizalista koji nam je ostavio Norvezanin Angel u svojoj knjizi «Kroz Crnu Goru na skijama».

Evo toga opisa:- Ko bi vjerovao da ce u Crnoj Gori naci klizaliste, i to zaista izvrsno?! Kad se prodje pokraj Dvora, i probije nekako izmedju zbilja zastrasujucih smetova, i krene jos malo stazom duz Knezevskog parka, prvo ugledate Knezevsku kapelu sa starim Manastirom, a odmah kraj nje, na poljani, predivno malo klizaliste.

A sto da ovdje nema klizalista? Dovoljno je hladno i sportista ima dovoljno, a vodovod je prvoklasan. Uz klizaliste je odaja za presvlacenje, kao i prostorija za bife kad su prijemi, tu je i novi vatrogasni smrk da se poliva led svake veceri, pa orijentalne svjetiljke i luce- a ponekad svira i knezevski orkestar.

Tesko da se moze napraviti bolje klizaliste.LJepsu okolinu nema cak ni staro, romanticko klizaliste kod Akerhusa. Svuda okolo su divlje, snijegom pokrivene planine, a niz suncem obasjanih snijeznih vrhova blijesti i sjaji u plavom juznom nebu.

Odmah pokraj nas vide sa krovovi ovog gradica, a jos blize stari, postovanja dostojni Manastir, obitavaliste vladike (crnogorskog arhiepiskopa i duhovnog kneza), a gore u planini, nad manastirom, nalazi se cuvena «Kula», stari crnogorski toranj, gdje su se, jos u ovom vijeku, mogle vidjeti iskezene lobanje pobijednih Turaka, nabijene na kolje, u krug duz zida.

Ali kao se pridje samom klizalistu, odmah se zaboravi okolina. Takvi posjetioci klizalista, originalnijeg sastava, tako lijepi, prekrasno odjeveni-nigdje ne postoje.

Crnogorci u zlatnom izvezenim crvenim gunjevima i sa raznobojnim svilenim maramama, zatim gospoda iz razlicitih poslanstava, pa dame, i one razliictih nacionalnosti - ponajvise ipak Crnogorki sa dvora.

Nekolike dame, na zalost, odjevene su po pariskoj modi, ali dosta ih je i u narodnim nosnjama. Svejedno, nema ni jedne bez male crnogorske kape. Oko klizalista (slobodnog svakome, uz naplatu obicnih ulaznica) niz perjanika ceka otmene goste, bilo prestolonasljednika, ili mladog kneza Mirka, ili neku od lijepih mladih knjiginjica.

Ovdje se klizaju kao u Kristijaniji, neko bolje, neko slabije, vecina kao u nas. Uzornog klizaca, u pravom smislu te rijeci, nijesam sreo. Ipak, princ Karadjordjevic kao i austrijski dragonski porucnik fon Kalenberg, veoma su vjesti klizaci.

Princeva kcerkica izuzetno je nadarena.Vecernja zabava na klizalistu spada u moje najljepse sportske uspomene. Bio je pun mjesec, svjetlili su raznobojni lampioni, svirala je muzika. I sve te prekrasne boje ti lijepi ljudi, sve fantasticno, kao u bajci, tako poeticno, tako neobicno, to je Crna Gora...


»Ni klizanje, buduci da je u Crnoj Gori bio mali broj kvalitetnih klizaca, nije doseglo neke velike visine. Klizalo se rekreativno; takmicenja nije bilo, bar ne onih zvanicnih, slicnih takmicenjima u zemljama gdje je ovaj sport bio razvijen.





-----------------





Kroz Crnu Goru na skijama

Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



Koturanje ili skating je sport dosta slican klizanju, i u stvari je nadomjestak za taj sport. Pod koturanjem se podrazumijeva kretanje na koturaljkama (malim metalnim tockicima) po uglacanim povrsinama (beton, asfalti, plastika, drvo). Ovaj sport u novije vrijeme stagnira, jer se proizvodnjom vjestackog leda sezona klizanja produzava, a uz to moguce je obezbijediti led i u izrazito toplim krajevima - u dvoranama (halama).

Inace, i kod koturanja se upraznjavaju sve discipline - kao kod klizanja.Prvi teren za skating, i koliko je poznato jedini, u Crnoj Gori, u proucavanom periodu, napravljen je u Dvorskom parku na Cetinju.

To je, prema novinskim informacijama „povelik ogradjen prostor" namijenjen, kako je tamo receno, za sport koji „unekoliko nadoknadjuje prekrasni sport i klizanje po ledu".


Neobicni putnik


Skijanje je zimski sport u kojem se, pomocu skija, trci po snijegu, spusta niz padine i skace. To je jedan od zimskih sportova, koji je po pravilu razvijen u zemljama sa dosta snijeznih padavina.

Postojbina skijanja, kao i klizanja, i vise nego klizanja, sa nordijske i alpske zemlje. Medju ovim posljednjima je i Slovenija, u kojoj ima dosta zimskih smucarskih centara, medju kojima su najpoznatiji Planica sa velikom skakaonicom, Kranjska Gora i Pohorje.

U pretposljednjoj deceniji HH vijeka, zahvaljujuci zimskim olimpijskim igrama (1984), Sarajevo je dobilo smucarske (skijaske) i klizacke terene najviseg standarda. U Srbiji se ova takmicenja odrzavaju na Kopaoniku i Zlatiboru, ali i drugim planinama, u Makedoniji, na Sar-planini (Sarplaninski smuk).

Crna Gora kao izrazito planinska zemlja ima velike prostore na kojima se moze organizovati sportsko skijanje, ali je ono relativno kasno uhvatilo dublje korijene, iako su skije davno, prije sto godina, donesene u Crnu Goru!

Prve skije u Crnu Goru donio je norveski putnik, pustolov, inace kapetan norveske kraljevske vojske, Henrih Augusto Angel, koji je januara 1893. godine stigao u Kotor, a zatim se, za strance uobicajenom marsrutom, uputio preko Njegusa za Cetinje.

Pored dosta velikog prtljaga koji je sa sobom nosio u njegovom „bagazu" su bile i lize (skije) na „kojima je prevalio dio puta. Neki analiticari Angelovog djela „Kroz Crnu Goru na skijama", slijedeci njegove zapise, kazu da je put od Kotora do Cetinja prevalio na skijama, sto je besmisleno tvrditi jer na dijelu toga puta su takvi usponi da ih je nemoguce savladati i pod uslovom da ima snijega (a na dijelu te pjesacke staze ga nikad nema).

Na Njegusima je Angel demonstrirao vjestinu skijanja, a zatim je lize ustupao drugima - mjestanima, ali su oni tesko uspijevali da se duze odrze na nogama. Ipak, skijanje je na Njegusima dobilo prve pristalice.

Neobicni putnik je poslije kratkog zadrzavanja u podlovcenskom selu nastavio put preko prevoja Bukovica za Cetinje. Te godine napadao je toliki snijeg da je na najvecem dijelu puta mogao da koristi skije, a usputno stanovnistvo je bilo zadivljeno gledajuci „covjeka koji leti" .

Dolazak iznenadnog gosta u prijestonici su zabiljezile ondasnje novine, tj. „Glas Crnogorca"; u rubrici „Domace vijesti" ostala je zabiljeska:

- Ima nekoliko dana da se bavi u nasoj sredini g. H. Angel vojnicki kapetan iz Norveske. Dosao je iz Kotora na lizama kojima se u Norveskoj ide ili bolje reci leti po snijegu. To su metar i po dugi poplati kojima se moze po najvecem snijegu, i uz brdo oditi ...



Odlikovanja za Angela


Ovom svjetskom putniku je ukazana izuzetna cast time sto je bio prisutan svetosvaskoj skolskoj svecanosti na Cetinju (16. januara po starom, 27. po novom kalendaru), a bio je primljen i na dvoru knjaza Nikole gdje je zadrzan na veceri.

Sa Cetinja je, i dalje na lizama, nastavio put do sjeverozapadne granice Crne Gore, da posjeti Dugu Niksicku i u njoj mjesta sa kojih je Crna Gora branila i odbranila svoju nezavisnost.

Usput je presao Rijeku Crnojevica, Podgoricu, Danilovgrad i Niksic i svuda demonstrirao vjestinu skijanja, a to je imalo izvanredan znacaj za propagandu ovog sporta.

Ljudi su se poceli naglo interesovati gdje se mogu nabaviti lize; iz Crne Gore su u Bec posle prve porudzbine neobicnih dasaka.Krajem januara 1893. godine Angel je zavrsio svoju misiju po Crnoj Gori, vratio se na Cetinje, i ovdje je ostavio lijepu uspomenu - svoje lize.

Nastavio je put za Atinu, a knjaz ga je na oprostaju odlikovao Danilovim krstom RÁ reda, koji su istodobno kad i Angel primili i dvojica crnogorskih inzenjera - Marko DJukanovic, inzenjer gradjevina i Lazar Mijuskovic, inzenjer rudarstva.

Za demonstracije Crnogorcima nepoznate vjestine snjegopadno vrijeme je, nenadnom gostu, bilo izuzetno naklonjeno. Prema jednom arhivskom zapisu iz januara 1892. „put od Kotora do Cetinja sasvim je zatvoren, jedva pjesak njim moze hodati".„Glas Crnogorca" nekoliko dana ranije je zabiljezio:

- O Vasiljevu dne (Nova godina - NJ) panuo je prilican snijeg, pa se 2. i 3. januara snizila temperatura do 20 stepeni Reomira (25 stepeni Celzijusa) ispod nistice. Zatijem je, opet na Vodokrsce osvanuo veliki snijeg, na otvorenom visok metar i dvadeset centimetara, malo manje od onoga predprosle (1891) godine. Sada je opet zavladala velika studen - sada kad ovo pisem, na deset ura pred podne termometar biljezi dvadeset stepeni Reomira ispod nistice...



Perspektive skijanja


U knjizi „Kroz Crnu Goru na skijama" Angle detaljno opisuje mnogo toga sto je vidio i dozivio... Govori o perspektivama skijaskog sporta u ovoj zemlji. Evo tih predvidjanja:

- I nece dugo potrajati, i svuda ce se vidjeti tragovi skija. Nebrojeno puta telegrafisali su u Bec, po skije. A jednog dana vidio sam vladajuceg kneza, jednog od princeva, dvije princeze, princa Karadjordjevica i neke ovdasnje i strane ministre, kako uvjezbavaju skijanje. Rijetko ko ima srece da jednog dana vidi toliko otmenih skijasa.

Nesumnjivo je najvjestiji skijas princ Karadjordjevic, inace vrstan sportista.Iz Norveske je docnije je poslato dosta skija i skijaske opreme,i sve je razdijeljeno po selima u unutrasnjosti Crne Gore. Skijaski sport ima sve izglede da se odomaci. Samo.

Crnogorci su za razliku od Norvezana, dosta sumnjicavi kad je rijec o stranim napravama, pa ce, mozda, u pocetku tesko ici, dok se skijaski sport u njih ne ustali. Naime, Crnogorci, kad isticu da je nesto strano kazu „svapski", a to mu dodje kao najgora psovka.

Nazvati nekog svinjoglavim, ili Turcinom, nista nije prema nazivu „svabo".Ipak, bice cudno ako skije uskoro ne budu svi koristili. Svake zime snijeg im je preko metar dubok, a temperatura pada ispod 20 stepeni C, planina, dolina i velikih brda ima koliko volite, a spretnijeg brdjana tesko mozete igdje naci.

Zimi, nazalost, samo pjesace u koloni, odrzavaju ravnotezu na uzanoj stazi, utabanoj kroz snijeg, ili sjede oko vatre i cekaju ljeto. A koliko bi im bilo drukcije i lakse samo da umiju na skijama negdje da odjure!

A oni posjeduju sve vrline neophodne buducem skijasu: bistre su pameti, spretni, hrabri i - lakomisleni. Primijetio sam jednu zanimljivost - Crnogorci nikad ne pocinju spust nize od njihovog ucitelja. Jer ne zele da neko pomisli kako se oni plase...




Koturanje ili skating je sport dosta slican klizanju, i u stvari je nadomjestak za taj sport. Pod koturanjem se podrazumijeva kretanje na koturaljkama (malim metalnim tockicima) po uglacanim povrsinama (beton, asfalti, plastika, drvo).

Ovaj sport u novije vrijeme stagnira, jer se proizvodnjom vjestackog leda sezona klizanja produzava, a uz to moguce je obezbijediti led i u izrazito toplim krajevima - u dvoranama (halama). Inace, i kod koturanja se upraznjavaju sve discipline - kao kod klizanja.Prvi teren za skating, i koliko je poznato jedini, u Crnoj Gori, u proucavanom periodu, napravljen je u Dvorskom parku na Cetinju.

To je, prema novinskim informacijama „povelik ogradjen prostor" namijenjen, kako je tamo receno, za sport koji „unekoliko nadoknadjuje prekrasni sport i klizanje po ledu".Neobicni putnikSkijanje je zimski sport u kojem se, pomocu skija, trci po snijegu, spusta niz padine i skace. To je jedan od zimskih sportova, koji je po pravilu razvijen u zemljama sa dosta snijeznih padavina.

Postojbina skijanja, kao i klizanja, i vise nego klizanja, sa nordijske i alpske zemlje. Medju ovim posljednjima je i Slovenija, u kojoj ima dosta zimskih smucarskih centara, medju kojima su najpoznatiji Planica sa velikom skakaonicom, Kranjska Gora i Pohorje.

U pretposljednjoj deceniji HH vijeka, zahvaljujuci zimskim olimpijskim igrama (1984), Sarajevo je dobilo smucarske (skijaske) i klizacke terene najviseg standarda. U Srbiji se ova takmicenja odrzavaju na Kopaoniku i Zlatiboru, ali i drugim planinama, u Makedoniji, na Sar-planini (Sarplaninski smuk).

Crna Gora kao izrazito planinska zemlja ima velike prostore na kojima se moze organizovati sportsko skijanje, ali je ono relativno kasno uhvatilo dublje korijene, iako su skije davno, prije sto godina, donesene u Crnu Goru!

Prve skije u Crnu Goru donio je norveski putnik, pustolov, inace kapetan norveske kraljevske vojske, Henrih Augusto Angel, koji je januara 1893. godine stigao u Kotor, a zatim se, za strance uobicajenom marsrutom, uputio preko Njegusa za Cetinje.

Pored dosta velikog prtljaga koji je sa sobom nosio u njegovom „bagazu" su bile i lize (skije) na „kojima je prevalio dio puta.

Neki analiticari Angelovog djela „Kroz Crnu Goru na skijama", slijedeci njegove zapise, kazu da je put od Kotora do Cetinja prevalio na skijama, sto je besmisleno tvrditi jer na dijelu toga puta su takvi usponi da ih je nemoguce savladati i pod uslovom da ima snijega (a na dijelu te pjesacke staze ga nikad nema).





----------------





Kratkotrajno odusevljenje

Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija



Odusevljenje dotad nevidjenim sportom bilo je veliko medju svim slojevima drustva. Medju svima je bilo trkaca ali i posmatraca. Angel o tome pise:

- A popodne, knez u pratnji dvorana, nadgledao je norveski zimski sport, skijanje. Odmah su telegrafisali u Bec po skije. Mnogi bi, cinilo se, rado naucili vjestinu jurnjave po snijegu. Ko zna da nece kroz par godina planine, brda i doline biti ispresijecani tragovima skija, kao u Norveskoj...

Putopisac ocjenjuje da su uslovi za razvoj ovog sporta u Crnoj Gori veoma povoljni.
U Crnoj Gori su, u svakom slucaju, pogodnosti vanredne. Odmah kraj glavnog grada su padine, kao po visokim planinama. A u sjevernoj i istocnoj Crnoj Gori prilike su jos bolje, jer zima je postojanija i duza, a planinske padine nijesu tako strme i okomite. Tvrde da u nekim dolinama na istoku kolibe bivaju potpuno zavijane, ljudi se krecu samo kroz prokopane tunele i pomocu nespretnih krplji...

Knjaz ocigledno naklonjen ovom sportu, htio je da svojim podanicima pokaze prakticnu korist bavljenja njime. O tome svjedoci sljedece Angelovo zapazanje:- Kako bi isprobali cemu sve skije mogu da sluze, knez je nalozio jednom gardisti da trci po snijegu uporedo sa skijasem.

Crnogorac je upadao u snijeg do kukova, mucno ga pratio a skijas je brzo odjurio, i pobjeda je lako pripala norveskom sportu...Razgovor o novom sportu vodio se i na Dvoru, gdje je pisac knjige bio primljen.

On je zapisao:- Razgovor se vodio o skijanju, i sva gospoda, pa i dame, zeljele su sjutradan, ponovo, da vide kako se to koraca po snijegu i cjelcat stoji ne propadajuci...

Vec je receno da Angelova knjiga nije cista sportska monografija, ali jest knjiga koja sadrzi mnogo podataka o sportu, o zimskim sportovima ponajvise.Knjiga je bogato ilustrovana crtezima, pretpostavlja se da su radovi autora, a narocito je privlacna ilustracija na prednjoj korici.To je crtez Crnogorca na skijama - u koloru.



Kratak bljesak bijelog sporta


Crnogorci su se, kako se iz prethodnog dijela ovog teksta vidi namah „zapalili" za skijanje, ali se brzo i ohladili. Poslate su dosta brojne porudzbine za skije, ali Bec je mnogo daleko, narocito u vrijeme slabih komunikacija, pa su one sporo realizovane.

Po Angelovom odlasku sa Cetinja ovdje se razgovaralo o osnivanju skijaskog drustva, nijsmo dosli do podataka da li je to i uradjeno. Skijasi su se mogli vidjeti na padinama Lovcena i na drugim zaravnima oko Cetinja, ali to su bili mahom rekreativci.

I tako je bilo godinama, sve do kraja proucavanog perioda.Novi Angelovi dolasci u Crnu Goru, 1912-14. godine, nijesu dali neke znacajnije impulse razvoju ovog sporta.

Pouzdano se zna da je on bio gost Cetinja u februaru 1914. godine. Tu vijest su zabiljezile crnogorske novine.

„Glas Crnogorca" biljezi da je dolazio u Crnu Goru i za vrijeme rata sa Turskom. Vjerovatno je to bilo u toku Prvog balkanskog rata 1912/13. godine. Listajuci crnogorske novine onog vremena nijesmo naisli na takvu vijest. Posjeta je, dakle, bar sudeci po reagovanju stampe, ostala nezapazena.


Angelu u spomen


Uspomene na Angela cuvaju se u njegovoj domovini Norveskoj, ali i u Crnoj Gori. U Oslu, metropoli daleke nordijske zemlje, podignuto je mnogo spomenika velikim licnostima ove zemlje, ali je malo onih koji su dobili tako vidno i dostojno mjesto kao Henrih Angel.

Prema pisanju Zeljka Takaca „on je vidljiv svakom onom ko se zaputi prema olimijskoj skakaonici Holmenkolen (Zimske olimpijske igre u Oslu 1952. godine) i prema restoranu „Sportska kuca" ili jedinom skijaskom muzeju na svijetu. Na jednom vidikovcu nalazi se bista osnivaca (!) prvog skijaskog drustva u Crnoj Gori H. Angela.

Spomenik je izradio kipar Gustav Laerum, a svecano je otkriven godinu dana nakon smrti popularnog sportasa - pisca. (Zeljko Takac, „Kroz Crnu Goru na skijama: djavo na sticama" - „Pobjeda" 1977, 1. Reportaza o Angelu i njegovom djelu povodom jedne znacajne godisnjice, ilustrovana sa vecim brojem fotografija od kojih su neke iz same knjige - Angelovi crtezi).

Za vrijeme jedne posjete Norveskoj, juna 1989. godine autor ovog teksta, buduci dosta obavijesten o Angelu, i njegovoj djelatnosti, bar kad je Crna Gora u pitanju, zelio je da vidi njegov spomenik i posjeti njegovu kucu koja je pretvorena u muzej.

Na zalost, to mu nije uspjelo. Ni na skakaonici Holmenkolen ni u Muzeju skijanja, ni u restoranu „Sportska kuca" nijesu mu mogli reci gdje se nalaze ti objekti. Uzaludna su bila i duga traganja u rejonu grada gdje bi oni, prema Takacu, mogli biti locirani.

U „Zemlji crnih brda" (Crna Gora), koju je u najljepsem svijetlu predstavio citateljstvu svoje zemlje, sacuvali su uspomene na utemeljivaca skijaskog sporta u Crnoj Gori. Na zgradi Planinarskog doma na Lovcenu postavljena je spomen-ploca (29. septembra 1984. godine).

Spomen obiljezje njegove domovine - Norveske takodje je ovdje postavljeno. Na svecanosti u prisustvu veceg broja mladih ljudi, sportista si sportskih radnika Crne Gore i Cetinja govorili su Novak Jovanovic (autor ovih redova) i ambasador Kraljevine Norveske u Jugoslaviji Tore Berg. Siru informaciju sa ove svecanosti (sa ilustracijama) donijela je titogradska „Pobjeda" u broju od 30. septembra 1984. godine, a nesto krace informacije i druge jugoslovenske novine.

Siru informaciju je objavio i „Cetinjski list", a nesto kasnije i casopis „Fizicka kultura" (Titograd).Dug prema Angelu je, dobrim dijelom, oduzen i stampanjem knjige „Kroz Crnu Goru na skijama", koja je na nas jezik prevedena skoro sto godina poslije norveskog izdanja.

Djelo je prevela Boba Blagojevic iz Beograda, za potrebe Leksikografskog zavoda Crne Gore, ali zbog nekih formalnih smetnji prevod tada nije stampan. Zahvaljujuci razumijevanju Sretena Perovica, tadasnjeg direktora Zavoda, rukopis je ustupljen privatnom izdavackom preduzecu „Jaspromet" - Cetinje, koje je uz pomoc RSIZ-a fizicke kulture - Titograd, kao suizdavaca, uspjelo da publikuje ovo zanimljivo stivo.

Na kraju, treba reci da je kapetan Angel, putopisac, istrazivac i autor cetiri knjige o Crnoj Gori usao u sportske, pa i neke opste enciklopedije i leksikone. Dakle, dobio je i tamo svoje zasluzeno mjesto.Niksicki list „Slobodna misao" u broju 4. iz 1933. godine donosi jedan podatak znacajan za istoriju skijaskog sporta u Kolasinu i Crnoj Gori uopste.

Tamo nalazimo da je 1905. godine preko planine Bjelasice presla grupa svajcarskih turista. Za kretanje padinama vrletne planine gosti iz ove alpske zemlje su koristili skije, za koje su zainteresovali mjestane, ali to je bilo za trenutak.

Skijaski sport ovdje nije uhvatio neke dublje korijene, ali prolazak Svajcaraca kroz ove krajeve se smatra zacetkom skijaskog sporta u ovom regionu. Inace, prvo drustvo u gradicu na obalama Tare bice osnovano mnogo godina kasnije, 1933. godine i to je, prema autoru teksta „prvo udruzenje ovakve vrste u Zetskoj banovini".

Igra na 64 polja„Revna igra" je uobicajena i cesto rabljena metafora za sah, i ona najrjecitije i najsazetije govori o starosti ove igre, koja nije samo igra vec i vise od toga. Sah je misaona aktivnost, moc kombinovanja i iznalazenja rjesenja za komplikovane situacije, koje u sebi nosi „igra na sezdeset cetiri polja".

Sah je veoma stara igra: „Vuce porijeklo od caturange koja je iz Indije dospjela u Persiju i preko Arapa u ÁRR vijeku i u Evropu (stranadz). Nakon znatnih reformi te igre u HÁ vijeku i u Evropi su udareni prvi temelji suvremenom sahu".

I na podrucju bivse, jedinstvene Jugoslavije sah se poceo rano igrati, a u nase krajeve je prodirao iz dva pravca - izi Vizantije sa istoka, i iz Italije sa zapada.

Pocetak organizovanog sahovskog zivota u juznoslovenskim zemljama pocinje u drugoj polovini HRH vijeka. Prva sahovska rubrika u novinama pojavila se u beogradskom casopisu „Srbadija" 1876. godine. U Zagrebu 1888. godine.






------------------







Razvoj olimpijske ideje

Kraj 19. i pocetak 20. vijeka oznacava vrijeme stvaranja modernih sportskih organizacija


Sah u Crnoj Gori, reklo bi se, nije kasnio za ostalim krajevima zemlje. I ova zemlja, izlozena mozda i vise nego ma koja druga na balkanskim prostorima, uticajima Istoka i Zapada uvezla je rano drevnu igru. U devetoj deceniji sah se ovdje, sasvim je izvjesno, znatnije igra, sto indirektno zakljucujemo iz Bogisisevog zakona.

U jednom od poglavlja ovog zakona, u kojem se govori o igri i okladu (kladjenju - NJ), se kaze da zakon, kad je opklada u pitanju "povladjuje one igre i oklade koje krijepe tijelo i um ljudski", pa ih dalje taksativno nabraja i kaze da su to trke konja i pjesaka, rvanje, vjezbanje oruzjem, "igru na sahu" itd.

U ovom clanu Zakonika je receno da se takvi troskovi mogu i sudom naplacivati. U sljedecim clanovima se govori o razlicitim mogucim varijantama presude, sto nije predmet naseg razmatranja.

Da se sah igrao dosta u Knjazevini Crnoj Gori govore i neka druga dokumenta, u prvom redu fotografije.Strani diplomati koji su boravili na Cetinju prekracivali su vrijeme dokolice igrajuci sah.Ova igra se upraznjavala i u crnogorskoj vojsci...



Crna Gora i Atina


Olimpizam je sportski pokret koji ima svoje utemeljenje u staroj Grckoj. Prve olimpijske igre su organizovane u Olimpiji na Peloponezu, pa im otuda i ime. Prve igre organizovane su 776. godine prije nove ere, a organizovane su, koliko je poznato, do 394. godine, takodje prije nove ere, kada ih je ukinuo rimski car Teodosije, a ukidanje igara je jedan od vidova dokidanja helenskog duha.

Igre pod istim imenom, ali s pretenzijama, koje ce kasnije biti na najbolji nacin ostvarene, obnovljene su pri kraju H+H vijeka, na predlog francuskog sportiste Pjera de Kubertena.

Prve moderne olimpijske igre su odrzane u Atini, cime se htjela odati posta Grckoj kao domovini igara.Olimpizam u Crnoj Gori ima dugu tradiciju. Vec prva velika smotra svjetskog sporta u Atini 1896. godine, pobudila je zivo interesovanje u Crnoj Gori. Casopis "Luca", koji je izlazio na Cetinju, iz 1895. godine, zalaze se za ucesce Crne Gore na ovoj Olimpijadi.

U tekstu "Olimpijske igre" autor nastoji da pored informisanja citalaca i propagandno djeluje, da kod svojih citalaca pobudi interes za ono sto ce se, godinu dana kasnije, desavati u grckoj metropoli.

Motivisan time autor teksta govori i o istorijatu Olimpijskih igara u antickoj Heladi, zatim o predlogu Pariskog medjunarodnog gimnastickog drustva da se prve igre modernog doba ponude Atini, a da se druge organizuju u francuskom glavnom gradu.

Autor teksta dalje govori o odusevljenju Grka sirom svijeta ovakvom ponudom, i o njihovom velikom odzivu za slanje pomoci, koja je pristigla u takvim kolicinama da se brzo sakupilo vise sredstava nego sto je potrebno.

Vladari, mnogih zemalja, kaze se dalje u tekstu, stavili su se na celo olimpijskih odbora svojih zemalja, "postali su i pocasni predsjednici tih igara da bi im se povecala vaznost".

Govori se i o naporima grckih vlasti da se obezbijede pristojne cijene smjestaja i ishrane ucesnika.- Uzece se najstrozije mjere, da gostionice, krcme itd. niko ne povise cijene! To se kaze u "Luci".

A zatim se dodaje:- Do sada su se upisala (prijavila za igre - NJ), nekoliko hiljada drustava iz cijeloga svijeta, u cemu ima, razumije se, pretjerivanja.Autor teksta ne stedi pohvale Grckoj kao organizatoru - domacinu igara i izrazava se nada da ce se u svemu uspjeti.

Tu je jos jedna nada - da igre nece proci bez Crne Gore.- Dakle, Crna Gora koja s pravom uziva svjetski glas za svoje junastvo, Crna Gora koja je srodna Grckoj po krvi, po vjeri po naravi, po obicajima, po klimatu, po temperamentu, po patriotizmu, po junastvu, bi li bilo pravo da ostane neutralna u toj izvanrednoj svecanosti, koje se s najvecim zanosom primaju i nude Amerikanci i cio ostali svijet.

Crna Gora - Nova Sparta - bi li bilo pravo, da ne sudjeluju (na) toj svecanosti, koja ce biti na zemljistu stare Sparte.U obrazlozenju zahtjevu-predloga se kaze:- Nije li Crnogorcima najmilija igra: bacanje kamena s ramena, hrvanje, skakanje, igranje narodno horo... a nije li sve to bila najmilija igra i starih Grka.

U funkciji mobilisanja javnosti se ide i dalje, i govori se o simpatijama koje su Grci iskazali za rat Crne Gore od 1875 - 1878. godine, upustajuci se u pretpostavke da bi se Grci da i sami nijesu bili upleteni u rat, borili za nezavisnost Crne Gore kao sto se neki Vaso Crnogorac 1821. godine borio za nezavisnost Grcke...

Tekst se zavrsava preciznim stavom:

- Dakle, svi ti uzajamni odnosaji odgovaraju da i Crna Gora treba po svaki nacin da sudjeluje Olimpijskim igrama. Za to bi trebalo da se na vrijeme stvori jedno malo drustvo koje bi pristedilo koju leptu (?) za tu svrhu.

Trebalo bi to drustvo da se prijavi i upise u program igara...Na kraju biljezimo i sljedece razmisljanje:

- Crna Gora bi pokazala svijetu, ne samo u ratu vec i u miru da je srodna staroj Sparti.Tekst je potpisao izvjesni Aleksandar Curcic, svestenik sakulski, a objavljen je u rubrici Razne biljeske.I pored ovog zalatanja, i vjerovatno ne samo ovog, Crne Gore na svjetskoj smotri sporta u Atini nije bilo.

Medju 285 takmicara iz 13 zemalja koji su se takmicili u 9 sportskih grana nije, dakle, bilo ni jednog Crnogoraca. Usput da kazemo da tu nije bilo takmicara ni iz jedne balkanske drzave sem zemlje domacina igara.

No, da je za igre u Atini bilo primjetnog interesovanja govori i cinjenica da je, list "Glas Crnogorca", iako krajnje restriktivan ili sasvim zatvoren za informacije o fizickoj kulturi i sportu, objavio dva teksta o Atinskoj olimpijadi.

Pocetkom aprila list izvjestava da su igre pocele "na drugi dan uskrsa", da je "na otvaranju na novom stadionu u Atini bilo 30 hiljada gledalaca."Veoma opsiran prikaz zavrsnih borbi (maratonska trka) donosi "Glas Crnogorca" od 22. aprila.

U tekstu se na ziv i neposredan nacin docarava atmosfera na stadionu i u zemlji, pokazuje se koliko je Grcima bilo stalo bas do ove pobjede, u kojoj je trijumfovao njihov sunarodnik Spiridon Luis sa 2 sata, 55 minuta i 20 sekundi.

U tekstu dugom 114 redova, pise se o odusevljenju koje je zavladalo Luisovom pobjedom, o silnim i neobicnim nagradama koje je dobio. Pored olimpijskih odlicja od jednog bogatot Grka je dobio 25.000 drahmi.

Ali, list pise i o malim nagradama, o izlivima odusevljenja malih, siromasnih ljudi.

- No, najganutljivija je pozrtvovanost malih ljudi, koji nijesu imali zlata. Jedan mu mljekar obrice za cijelu godinu mlijeko od svojih koza, sto iz vodi gradom; jedan mu kafedzija daje k tomu kafu; jedan ce ga brivac brivati i strici dok bude ziv, naravno badava; drugi mu nudjaju voca, treci ine usluge...

Listajuci crnogorske novine nijesmo naisli ni na jedan prilog o dvije sljedece olimpijade - u Parizu 1900. i u Sent Luisu 1904. godine.


Zelja zvana-London


Za olimpijadu u Londonu u Crnoj Gori je postojalo odredjeno interesovanje, pa i spremnost za ucesce.Od pocetka DZDZ vijeka, kako kaze vojvoda Gavro Vukovic u svojim Memoarima, dosta prisne odnose uspostavila je Crna Gora sa Engleskim kraljevstvom, posredstvom kneza Batenberga za kojim je bila udata princeza Ana, kcerka knjaza Nikole.

Narocito su bili dobri odnosi knjaza Gospodara sa Edvardom VII, koji je pokusao da nagovori crnogorskog suverena da Crna Gora ucestvuje na IV olimpijskim igrama modernog doba u Londonu 1908. godine.

Knjaz Nikola to nije mogao prihvatiti zbog velikih materijalnih troskova, a uz to sport u Crnoj Gori jos nije dostigao olimpijske visine da bi se mogli nadati nekim uspjesima.

I sto je jako bitno crnogorski suveren se nije zadovoljavao samo ucescem...Mozda bi, i pored svega toga, ideja bila realizovana da nije bilo formalnih smetnji.

Crna Gora nije jos bila uclanjena u MOK, i tu je bio kraj svih razgovora. Bilo je kasno da se obavi uclanjenje i da se ode na igre. Da je to realizovano Crna Gora bi bila prva od juznoslovenskih drzava cija bi se zastava zavijorila na olimpijskom stadionu u Londonu.

Ovako, cast da bude prva pripala je Kraljevini Srbiji, cija su dvojica sportista ucestvovala na V olimpijskim igrama u Stokholmu 1912. godine. Inace, bilo je na olimpijadama nasih sportista i prije toga, koji su se borili pod tudjim zastavama.




Kraj